Rat i mir kapetana Amira Reka (22): Krvave zidine prvih komšija
Kad se dođe do Jošanice na desnoj obali Drine, na sredokraći između Foče i Ustikoline, do sela Gudelj, gore u brdu, valja se popeti još kojih kilometar, kilometar i po, strmim, krivudavim makadamom poslednje kategorije, kojim očigledno odavno kreće samo ko mora.
Česma za majčinu dušu
Po zidinama zaraslim u trnje i korov, po ko zna otkad nekošenim livadama, oronulim voćnjacima i obaljenim ogradama, jasno je da je i ovuda protutnjio rat. Kad se stigne do mesta odakle kola ne mogu dalje, namernika dočekuje neki ledeni mir, koji remeti samo žubor lepo uređene spomen-česme, hair, koji je za dušu svoje majke Azize Reko, 14. jula 2012. godine, podigao sin Amir. Na njoj i zapis na arapskom i srpskom, svete poruke iz Kurana: "Ko ubije jednog nedužnog čovjeka, kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Ko spasi život jednog čovjeka, kao da je spasio cijelo čovječanstvo."
Zašto se ubio Aćim Kulić
Niko od muslimana iz mog sela nije preživio taj strašni dan da bi kazao šta se desilo i kako je bilo u Gudelju - kaže Amir Reko.
- Naše komšije Srbi, koji su, inače, očajni zbog svega, vjerovatno znaju, ali ni danas ne smiju da kažu i posvjedoče. Jednog od njih, dobrog Aćima Kulića, našeg vrlog komšiju i prijatelja sa kojim smo živjeli u slozi i ljubavi - njegova žena Pejka i moja majka su bile nerazdvojne - sve to je toliko peklo, toliko ga je pogodilo da je u jednom momentu odlučio da sve kaže i posvjedoči, ali je, po svoj prilici, onda izložen strašnom pritisku. Kad sve to više nije mogao da izdrži, kad je, valjda, uvidio da mora da ćuti i živi sa tom sramotom, nije na to pristao, uzeo je pušku i prekratio muku...
Može se zamisliti kakav je to čovjek bio, kakva ljudina i karakter: nije mogao da živi sa strašnom istinom o tragediji svojih komšija i prijatelja, da se pomiri sa tim da o svemu ćuti i odlučio se na samoubistvo...
Malo niže, na brežuljku između dve ruine nekadašnjih kuća, spomenik, beli obelisk, na kojem su upisana imena trinaestoro Reka stradalih u minulom ratu.
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
A na pedesetak koraka pre, kuća prvih komšija, Srba, Todora i Stane Pejović. U kući samo Stana, starica dobrano načetog zdravlja - Todor, penzioner, nekadašnji vojni službenik u Hadžićima, pošao nekim poslom do Foče:
- Ne pitaj mene, ne pitaj nas ništa, pitaj one krvnike što su to uradili i sve ovo zakuvali, što su nam zatvorili kuću i učinili da nam se ovdje ne mili živjeti i gledati krvave zidine i pustoline naših dobrih komšija, sa kojima nikad nijesmo imali ništa sem dobro - zapisujem gorke reči starice, umorne od života i muke u kojoj broji staračke dane.
- Eto, i ta nam česma bila zajednička i nikad niko ničiju kantu ne pomjeri, grka riječ ne pade među nama, a onda došlo vrijeme zlotvora i sve ode u ambis. Ja Amira volim kao da mi je sin, svi ga volimo, porastao u našoj kući, kao i moja djeca u njihovoj. Zna to on i poštuje kao da se ništa nije desilo, zna da mi nijesmo ništa krivi za zlo i nesreću koja ga je zadesila jer tada nijesmo ni bili ovdje i u Gudelj smo se vratili tek poslije tog Dejtona, a svejedno, teško nam je, u oči ne možemo da ga gledamo...
- Ja sam ponosan na mog druga i brata Amira, na sve to što je uradio. Kad smo se rastali devedeset druge u Ustiprači, ja sam se vratio u Zaječar i sve ispričao svojim sinovima šta sam uradio. Ovu priču će znati i moji unuci i dok sam živ, uvijek i na svakom mjestu bez straha ću stati ispred Amira Reka da odbranim ono što je učinio, pa i što sam ja učinio za njega - rekao je, kako je zapisala novinarka Dženana Halimović, Dragan Simić, nakon prve premijere dokumentarca "Makedonac" o Amiru Reku.
Rat i mir Amira Reka:
(8) Treba ih sve pobiti i spaliti
(9) Kapetan Reko se više ne pita
(10) Polumesec mu urezali u leđa
(12) Kao deset noževa u utrobi
(15) Setio sam se majčinih reči
(16) Prva ljubav zaborava nema
(17) Dosta je bilo mržnje i deoba
Poruka za pokolenja
Amir Reko ne misli da je učinio išta što ne bi učinio svaki čovek, da nije učinio ništa što nije ljudski i normalno, da to nije nikakva hrabrost i heroizam i da ima mnogo hrabrijih od njega - da je to, u krajnjem, nešto što bi svaki pravi čovek učinio i morao imati na umu i u miru i u ratu.
- Želim da ova priča bude spomenik mojoj majci - kazao je on, a zapisala Dženana Halimović nakon prve projekcije filma "Makedonac".
- Uradio sam samo ono što bi trebalo da urade svi i ne osjećam se herojem, ali želim da generacije koje dolaze ovo shvate kao poruku. Kako treba da budemo ljudi i živimo kao ljudi.
Dželati iz mutnih vremena
Potpisniku ovih redaka nedavno je Amir Reko u Foči, na obali Drine, ponovio da njegova majka živi u njemu i da nikad ne smeće s uma njen amanet da čovjek nikad, ni u kakvoj situaciji ne smije zaboraviti da mora pokazati da je čovjek:
- Ja ne mogu i neću nikad zaboraviti ko je i kako ubio moju majku, ali meni nijesu krivi samo ti bezumnici, ti monstrumi već još više oni, i s jedne i s druge strane, koji su stvorili takvu situaciju, koji su omogućili da takvi dođu do riječi, koji su im dodali oružje u ruke. Nijesu, dakle, meni krivi samo ti bezdušnici koji su to te stravične junske noći 1992. godine učinili, već prije svega oni koji su tada na svim stranama odlučivali o životu i smrti, koji pri tom nijesu poveli računa o nedužnom narodu već ga ostavili nezaštićenog, na milost bezumnih dželata i krvopija kakvi uvijek, i na svim stranama, izrone u smutnim ratnim vremenima.
