Rat i mir kapetana Amira Reka (4): Hoćeš da ga ubiješ ti, ili ja?
Sjutradan po zori kapetan Amir Reko i poručnik Dragan Simić, civili u civilnom vozilu, ponovo su krenuli iz Priboja put Ustiprače. Opet kontrole, prepirke i svađe na punktovima sa besnim i samovoljnim pripadnicima paravojnih srpskih snaga i opet Simić uspeva da ih umiri i razoruža na svoj oprobani način - čim oni zaoštre, zaoštri i on još jače.
Draganov antišok
- U Ustiprači nema onog koliko toliko razumnog komandira od juče - seća se Dragan Simić. - Ispred kola se ispreči bradonja sa dugom kosom, redenicima i kokardom na šajkači, kao iz filmova Veljka Bulajića. Ne prilazi Amiru, no pravo meni.
- Kuda, braćo? - pita cinično.
- Ja dovde, a ovaj moj drug dalje, preko mosta, put Goražda - odgovaram mirno i što mogu hladnokrvnije.
Rat i mir kapetana Amira Reka:
Uze i pogleda naše legitimacije i kad pročita Amirovo ime, meni pogledom i pokretom cijevi od puške dade znak da izađem iz kola i uvede me u bunker ozidan od džakova pijeska. Tamo ih ima još četiri-pet kao i on:
- Hoćeš li ti da ubiješ ovoga ili da to učinimo mi? - prosikta.
- Ja neću, a nećete ni vi dok je moja glava na ramenima i ako ćete da ubijete njega morate prvo ubiti mene.
U neko doba, a meni se činilo da je prošla cijela vječnost - sjeća se tih kritičnih trenutaka Amir Reko - Dragan se vrati, ali mi tada nije kazao o čemu je raspravljao i šta su tražili od njega. Saznaću to tek dvadeset godina kasnije kad sam se ponovo sreli. Tada mi je ispričao šta su tražili od njega, ali ni danas ne znam kako ih je urazumio i ubijedio da me poštede, je li to opet bio neki Draganov antišok, priča da je junačenje nad golorukim, časnim i zaslužnim oficirima JNA kukavičluk prve vrste.
Bilo kako bilo, moramo, ipak, ponovo u Mesiće, da u glavnoj komandi tražimo odobrenje da me puste u Goražde. I opet nema tog glavnog i opet dugo i neizvjesno čekanje. Odjednom pred komandu rupi nekoliko vojnih kampanjola. Stigoše komandanti svih jedinica, i vojnih i paravojnih, priprema se opšti napad na Goražde pa se okupili da naprave plan.
Pustićemo te, pa kako ti bude
Šta ćeš sad, kukala ti majka, mislim se ja, ko će u takvoj situaciji da te pusti da uđeš u Goražde, ko će da povjeruje u moju priču i moje namjere. Pa još ako uzmu da provjere ko sam i kako sam dospio dotle, ako utvrde da sam dezerter. Ne bi tu sigurno bilo mnogo rasprave i provjera, odmah bi oni mene likvidirali - u takvoj situaciji nema vremena za veliku priču, sve ide po kratkom postupku, ali je meni Dragan i dalje velika garancija, on me ne da.
Ja uporno ponavljam da ja čak i ne želim da uđem u Goražde, da meni nije cilj da uđem i ostanem tamo već da hoću nekako otuda da izbavim ženu i dijete. Dragan, naravno, zna da ja foliram i da to nije istina, da moji žena i dijete nijesu u Goraždu, ali me podržava i dokazuje i on da mi nije cilj da uđem i ostanem tamo.
"Provokator"
Sa druge strane mosta u Ustiprači nije bilo muslimanske vojske, ali su sa osmatračnice, odozgo sa nekog brda zapazili civilno vozilo koje se dva dana motalo po tom važnom saobraćajnom i strateškom čvorištu, uočili kako se jedan od civila iz tog vozila odvojio i krenuo peške preko mosta put Goražda. Odmah su, naravno, javili komandi da su četnici ubacili provokatora. Amira Reka su posle u Goraždu dugo ispitivali i proveravali ko je i zašto je došao, sve dok nije naišao neko ko ga je poznavao.
E kad su počeli da me pitaju kako bih i kuda ušao u Goražde, shvatio sam da mi rastu šanse da me puste. Govorim ja da bih ušao bilo kako i bilo kuda, kroz šumu, pješke, a oni mi kažu da bi me tada ubili moji, što ja, naravno znam, ali se ponašam kao da ne znam i kao da mi je, uostalom, svejedno, neka bude kako bude, samo hoću da pokušam da spasem porodicu.
Trajalo zadugo to natezanje i nadmudrivanje, uglavnom sa rezervistima, dok me u jednom trenutku jedan aktivni oficir, više se ne sjećam njegovog čina, ozbiljno upita kuda ja stvarno mislim da uđem na teritoriju Goražda. Ja mu kažem da mi se čini da je to najjednostavnije, najkraće i najbezbjednije preko mosta u Ustiprači. Dobro, veli on, pustićemo te pa kako ti bude.
Ja da pritvrdim kažem da se plašim da me neće pustiti straža na mostu. On onda posla jednog kurira sa kampanjolom da ide pred nama, a mi za njim u našem civilnom vozilu.
Noge mi se tresu, čekam rafal
Krećem ka mostu na Ustiprači, ali se još nimalo ne radujem, jer još živim u strahu da je sve to namještaljka, da me fol puste, a onda da me pokose na mostu ili me navrzu na cijevi Muslimana sa druge strane mosta, koji ne znaju ni ko sam ni s kakvim namjerama dolazim, a u takvim situacijama svi obično prvo pucaju, pa poslije pitaju i provjeravaju ko si i otkud si.
Stigosmo u Ustipraču. Onaj kurir prenese poruku tom komandiru-četniku i on mi za čudo bez riječi pokaza rukom da idem preko mosta. Pozdravih se na brzu ruku sa Draganom i krenuh. Noge mi se tresu - čekam s koje strane će pući, tvrdo uvjeren da će se to desiti. Tek mnogo kasnije, kad sam se ponovo sreo sa Draganom, ispričao mi je da je i kod njega postojala ista strepnja, da su i komandir i svi njegovi vojnici bili uvjereni da neću stići ni do kraja mosta, do druge obale, već će me upucati moji.
