Rat i mir kapetana Amira Reka (8): Treba ih sve pobiti i spaliti
Sutradan oko deset časova, svi Bučjani su se iskupili kod seoske škole zatvorene nekoliko godina pre rata, iako je u njoj nekada učilo i po 80 đaka.
Oko šačice preplašenog i smetenog naroda sa ubogim zavežljajima pod rukom u koje je stala sva njihova muka, sve što su i njihovi precu tu vekovima stvarali, masa do zuba naoružanih i zlovoljnih muslimanskih bojovnika.
Naboj mržnje
Bilo ih odsvukud, od Višegrada, od Foče i Čajniča, a svi kivni i razjarenih pričama da su im Srbi pobili rodbinu. Bio je to takav naboj mržnje da je bila dovoljna samo jedna varnica pa da bude krvi do kolena.
- Tu sam prvi put vidio i sreo Amira Reka - veli Milivoje Čarapić.
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
- Momčina, kao od brda odvaljen, već svojom pojavom uliva neko neobjašnjivo poverenje. On nam se prvo predstavi ko je i otkud je, da je bivši aktivni kapetan Jugoslovenske narodne armije, a da sada komanduje 43. goraždanskom brigadom vojske Bosne i Hercegovine. Mi smo gotovo svi čuli za njegovog djeda, bio hodža, poznat u cijeloj drinskoj dolini pa i šire. Pričalo se za njega da je bio vidovit i da je pomagao ljudima, ako bi ih zadesila kakva bolest ili neka druga nevolja u kojoj ni doktori nijesu mogli pomoći. Tu nam onda ispriča da su mu prije tri dana u rodnom selu Gudelj Srbi iz Foče ubili i spalili majku, djeda i još pet najbližih rođaka. Kad sam to čuo i još vidio toliku silu vojske oko nas, i ja, a vjerujem i svi ostali, pomislili smo da je sve gotovo, da je kraj blizu - da će nas sigurno sve pobiti i da je samo pitanje kad, gdje i kako.
Svima nam se sledila krv u žilama i zanijemili smo od straha, ali nas on, kao da je zapazio kakve su nas crne misli skolile, poče hrabriti i kaže da niko od nas nije kriv za njegovu tragediju i da nam on garantuje da ćemo svi biti bezbjedno sprovedeni i ispraćeni do Čajniča, da dok je on živ i dok se nešto pita nikome neće faliti ni dlaka sa glave.
U tom momentu neko od vojnika iz jedne grupe sa strane poče da viče da nas sve treba pobiti i spaliti. Reko se okrenu prema njemu i toj grupi, očigledno ozlojeđenih i spremnih da nas potuku, i glasom koji ja ne umijem opisati, kakav, čini mi se nikad nijesam čuo ni prije ni poslije, glasom iz kojeg je izbijao autoritet, podviknu da prekinu i da jednu riječ više ne čuje.
Tako je i bilo, zaćutali su i tu više ne bi nikakvih provokacija i komentara, čuo se samo glas Amira Reka u kojeg smo mi od tog momenta gledali kao u ikonu, kao u zaštitnika i spasitelja.
Ubrzo potom povedoše nas u koloni prema Trebeškom Brdu, odnosno prema Čajniču - ima tu barem tri sata pješačenja. Krenu nas četrdeset i četvoro jer se zlosretna Marija Čarapić nije pojavila pred školom. Prati nas dvadesetak njihovih naoružanih vojnika, a glavni je bio Edhem Obuća, rodom odnekud od Čajniča - bio je, kako sam kasnije saznao, rezervni oficir prije rata.
Ostade otključana kuća
Ja sam tada imao 26 godina, ali sam očigledno bio još nezreo i mlad, jer sam mnoge stvari shvatio i naučio tek mnogo kasnije - kaže Milivoje Čarapić.
- Recimo, kad smo kretali iz kuće, majka zaključa vrata, a otac se povrati i širom ih otvori. Neka - veli - da se ne muče da provaljuju i misle da unutra ima neko bogatstvo. Svemu što je cijelog života kućio i stvarao za tren okrenu leđa i sve ostavi na milost i nemilost nemilosnicima, svo bogatstvo, cio život, stade u torbu nekakvih prnja i malo hrane, koliko da ima za put. Pvedosmo, doduše, i kravu, ko velimo neka se nađe tamo gdje se sklonimo - ko ima kravu, ne može gladovati. Đavola crna: ostala je na Trebeškom brdu i ko zna gdje je i kako završila... Tek mnogo kasnije sam razumio kako je u tim trenucima bilo mojim roditeljima i svima poput njih...
Lažni poziv
Nama je Reko u tom govoru kod škole obećao da će on ići sa nama, da će nas on pratiti, ali nije krenuo, jer su ga, kako ću takođe mnogo kasnije saznati, pozvali da hitno dođe u glavnu komandu, a u stvari, neko, kome se očigledno nije dopao taj njegov postupak prema nama, htio je da ga skloni i nas ostavi bez zaštite, odnosno prepusti nas na milost i nemilost onih koji su bili naumili da Bučje i Srbe u njemu sravne sa zemljom.
Sve to će nam kasnije postati jasno i osjetićemo to već usput kad su nas dvojica-trojica muslimanskih vojnika, očigledno pripitih, počeli vrijeđati i provocirati. Mi smo, međutim, samo ćutali i grabili naprijed.
Užas na Trebeškom brdu
Vređanje sabranih Srba je posebno došlo do izražaja na samom Trebeškom brdu kad je jedan od pijanih muslimanskih vojnika počeo da preti Momiru Čabarkapi da će ga zaklati, i njega i njegovu sestru i njeno dete, dečaka koji je tada imao dve ili tri godine, seća se Milivoje Čarapić.
- Taj oficir Obuća u jednom momentu, kad smo tu na Trebeškom brdu zastali da predahnemo, prizva moga oca i Velja Čarapića i veli im da se spuste dole prema Čajniču i nekako stupe u kontakt sa Srbima, a naredi da sa njima krene i nejač, odabraše dvanaestoro djece i žena. Posla s njima i jednog svog borca, Hasovića, a njegov brat iskolači i prijeteći veli mome ocu:
- Ako se šta desi mome bratu, ja ću ti ovdje prvo zaklati sina, pa ženu, pa onda sve ostale...
Ja počeh da mu objašnjavam da je sve to rizik, da se ne zna ko sve može pucati na one koji se pojave u tom međuprostoru između muslimanskih i srpskih položaja, ali džaba, njega to ne zanima:
- Naši sigurno neće pucati, a ti se Bogu moli da to ne učine ni vaši, jer ako se desi nešto mome bratu, tebi i vama ovdje više ni Bog neće moći da pomogne - odbrusi mi on.
Oficir Obuća dade mome ocu i spisak sa sedam-osam imena Muslimana za koje se mislilo da su zarobljeni i da se nalaze u Čajniču - traže da ih puste i zamijene za nas.
