Rat i mir kapetana Amira Reka (6): Živeli smo kao u kavezu
Te 1992. godine bili smo još srećna i zadovoljna porodica - seća se pedesettrogodišnji Milivoje Čarapić, rodom iz sela Bučja kod Goražda, koji se posle svega što se desilo devedesetih godina prošlog veka, što je preživio u ratnim stradanjima, skrasio i od 2008. godine sa porodicom živi u Pljevljima.
- Na solidnom imanju tu u dolini Drine, živjeli otac mi Uroš, već penzionisani zidar iz poznate građevinske firme Drina iz Goražda i majka Marica, rodom od Lekovića iz Brezovice kod Čajniča, sestra Mira i ja.
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
Stariji brat Miodrag bio već oženjen i on se još osamdeset treće odselio u Inđiju i rat ga nije zatekao u Bosni, a Mira još nije bila udata. Radio sam kao stolar u drvnoj industriji Stakorina na Lukama kod Čajniča, iako sam završio srednju ekonomsku školu, smjer bankarski tehničar, ali, kako nijesam mogao naći posao u struci, ja se prekvalifikujem u stolara.
Već sam bio odslužio i vojsku. Otišao odmah pošto sam završio srednju školu, nijesam imao ni devetnaest godina. Vratio se u avgustu 1986. i ubrzo počeo raditi, a početkom 1992. godine, 11. januara se i oženio, i život krenuo kako se samo poželjeti može. Nažalost, sreća i radost su potrajali još nepuna četiri mjeseca: 4. maja 1992. godine je puklo i u Goraždu i postalo je jasno da je rat neizbježan, građanski, najstrašniji i najkrvaviji, do istrebljenja - da je u Bosni ponovo zaigrano krvavo kolo, provrele stare mržnje i zavađe, nacionalno i vjerski obojene.
Bilo je to, u stvari, jasno i znatno ranije, sve je zaudaralo na rat i krv i prije tog 4. maja, jer su se ubrzano naoružavali i Srbi i Muslimani, a sigurno i Hrvati tamo gdje su živjeli. Sve je to, postalo je jasno kad je bilo kasno, bila neka bezumna politika i sa jedne i sa druge i sa treće strane na koju narod, običan čovjek, nije mogao uticati ili se tome oduprijeti. Jednostavno ti donese oružje i napriča neku priču pred kojom si ti nemoćan - uzmeš pušku i čekaš šta će te snaći.
A sigurno je i ovo: ni ja niti iko od nas Srba iz Bučja, i ne samo iz Bučja, to nesretno oružje nijesmo uzeli da bismo ratovali i napadali bilo koga već samo da bi se branili ako nas, kako je propaganda najavljivala, neko napadne. Tako je, nema nikakve sumnje, bilo i na suprotnoj strani, kod Muslimana, a vjerujem da prevelike razlike nije bilo ni među Hrvatima, običnom svijetu.
Iako smo, koliko do juče sa Muslimanima bili dobre komšije, družili se i pomagali, zajednička nam bila i radost i žalost, takoreći preko noći se sve izopačilo, svako zapao iza svoga praga i odjednom smo počeli da se gledamo preko nišana i kao neprijatelji.
A kad krene lavina, kad ispliva mržnja, tada se pogube i povuku i oni koji se ne slažu sa takvom politikom, koji ne mogu da shvate kako je to moguće da mu preko noći postanu neprijatelji oni sa kojima je do juče živio u slozi i komšijskoj ljubavi samo zato što im je drugačija kapa na glavi ili što ne idu u istu bogomolju. A u toj halabuci i ludilu teško se bilo usprotiviti jer si zbog toga i od svojih mogao lako zijaniti glavu, noć da te pojede samo ako si riječ progovorio i na bio koji način se usprotivio toj suludoj politici...
Trećepozivci najbolji borci
Bučje je u to vrijeme imalo četrdesetak domaćinstava, dvadesetak srpskih i toliko otprilike muslimanskih. Većinu Srba su činili Čarapići, deset kuća, a zatim po jedna kuća Lakovića i Vasovića i po dvije Begovića i Pljevaljčića.
U trenutku izbijanja rata u Bučju je bilo tačno 45 srpskih duša. Od toga, možda dvadesetak sposobnih za oružje, mada je i među njima bilo i onih trećepozivaca, koji su se od velike nevolje i straha latili oružja da pomognu nama mlađima. A iskreno govoreći, vazda su to bili i najbolji borci, jer takav odatle gđe zapadne ne mrda dok ne pogine.
Naša situacija je, inače, bila tim teža jer je to naše selo, objektivno, bilo važan strateški položaj, trn u oku muslimanskih snaga koje su branile Goražde, a da nevolja po nas bude još veća, svud okolo su bila čisto muslimanska sela - Žuželo, pa Gaj, Vran Potok, Radijevići, Milanovići, Straža, a dolje uz Drinu još i Hubjeri i Kazagići. Tako smo mi bili kao u kavezu - nit si kud mogao izaći, niti ti je ko mogao doći, živjeli smo od onoga što se našlo i zateklo u kući, a ko je mogao predvidjeti kakvo će zlo doći pa de se na vrijeme snabdije.
Goražde se, kao što je poznato, najduže održalo u nekom prividnom miru i pokušajima da se sukobi izbjegnu. Svugdje okolo prije puklo - i u Višegradu i u Foči i u Rogatici, i u Rudom bilo incidenata i sukoba. Zato se u Goražde sjatio veliki broj muslimanskih izbjeglica, onih koji su se sklanjali iz mjesta i okolnih opština u kojima je došlo do sukoba i rat već bijesnio.
Ipak, i u Goraždu je puklo 4. maja 1992.
Čarapići
- Mi Čarapići sa Bučja smo svi bliski rođaci i dijele nas najviše tri ili četiri pasa - kaže Milivoje Čarapić. - Po predanju, potičemo iz Kuča, sa Ubala, a u vrijeme tih velikih seoba i migracija, od tri brata Čarapića jedan se zadržao u selu Dubac kod Rudog, drugi se stanio u okolinu Kalinovika (njegovi potomci su kasnije iz nekih razloga promijenili prezime, ali i danas znaju i pamte da potiču od Čarapića, napomena B. S), a treći Jovan se naselio na Bučju. Predanje veli da je Jovan već bio oženjen i da je na Bučje doveo devet sinova.
Naselili su se na mjestu zvanom Zidina. Bili su izgleda vredni i radni pa su iskrčili šumu i proširili imanje, jedna livada se, recimo, i danas zove Krčevina, a njegovi sinovi su se poslije vjerovatno izdijelili i zasnovali porodice na zasebnim imanjima. A da ne spominjem ranije ratove, samo u ovom potonjem izginulo dvanaest Čarapića, Jovanovih potomaka.
SUTRA - Rat i mir kapetana Amira Reka (7): Predati se ili poginuti?
