Rat i mir kapetana Amira Reka (5): Neću da pucam u nejač
Bio je to 4. maj 1992. godine - pamti Amir Reko dan kad je kročio u Goražde.
- U opsadiranom gradu haos. Ja očekujem da tu ima neka jaka vojna formacija i komanda. Ispostavilo se da sam ja jedini školovani vojnik, školovani oficir, i shvatio šta me čeka. Postavljen sam za komandanta te 43. drinske brigade i krenuo da organizujem odbranu grada po vojničkim pravilima i zakonima i mislim, bez imalo hvalisanja, da sam napravio pravi podvig sa snagama koje sam imao na raspolaganju, oružjem i opremom koju smo tada imali.
Strašno jutro 22. juna
Koliko god izgledalo samohvalisavo i neskromno, ali je potpuno sigurno da bi Goražde tada palo da se nijesam tu našao. Spasao sam grad, ali nesumnjivo i mnoge glave, prije svega onih koji su se do tog trenutka tu nešto pitali i komandovali. To su činjenice i ja se tim ne hvalim, ali je tako bilo i to se mora reći.
A onda je došao taj strašni dan koji je iz temelja promijenio moj život. Bio je to već kraj juna mjeseca. Srpske snage su krenule u novu ofanzivu. Mi se branimo i odolijevamo napadima. Stižu izvještaji sa poprišta - sve govori da je počela opšta pješadijska i tenkovska ofanziva.
Usred tog pakla, jednog jutra, bilo je to 22. juna, dolazi u komandu kurir i izvještava, ne znajući, naravno, da je to moje selo i moja rodbina: kapetane, u selu Gudelj su noćas pobijeni i spaljeni Reko Aziza (moja majka), Reko Salih (moj đed) i nabroji još pet članova moje bliže rodbine i još šestoro Reka iz ovog sela Ispriča da su ih utjerali u podrum kuće, pucano je u njih i potom je kuća zapaljena, a da su poluživi izgoreli pokazaće se kasnije jer smo gotovo sve kosti našli do praga - pokušavali su da izađu, ali su vrata bila spolja zamandaljena...
Kada mi je to kurir saopštio, ne znajući - opet napominjem - da se radi o mojim najbližim - meni se svijet srušio. Ja mislim da deset-petnaest minuta nijesam mogao riječ da prozborim, prosto sam se skamenio i izbezumio od bola i tuge.
Nisu me voleli, ama ni ja njih
Već tih prvih ratnih dana ja sam osjećao da me baš ne "mirišu" iz vrha SDA, ma nijesam ni ja krio moje neraspoloženje prema njima. Oni nijesu bili oduševljeni tim mojim postupanjem sa Srbima iz sela Bučja i uopšte sa tim što ne dam da se muče i zlostavljaju nedužni ljudi, zarobljeni i nemoćni, da bilo ko izravnava nekakve svoje račune preko leđa onih koji nijesu ni krivi ni dužni, posebno ne na vjerskoj osnovi - kaže Amir Reko.
"Očistiti" i žene i decu!
Nekako baš tih dana, komanda, opštinski štab, ratno predsjedništvo, kako li se sve to tada zvalo, meni su počeli da zamjeraju što još nijesam likvidirao selo Bučje, na padinama na desnoj obali Drine, kojih pet-šet kilometara iznad Goražda, jedan uistinu strateški vrlo važan položaj.
Znao sam ja da je i to jedna mješovita sredina, da je kao i u mom selu pola Srba pola Muslimana; znao sam da su se Srbi organizovali i da su dobro naoružani i utvrđeni, da sve to ne može proći bez velikih žrtava i pogibija, pa sam to selo samo držao u izolaciji i mimo njega okolo organizovao odbranu i utvrđivao položaje, a iz komande su stalno naređivali i uporno insistirali da se Bučje po svaku cijenu zauzme i očisti.
Tadašnji komandant tog ratnog predsjedništva otvoreno mi je i javno zamjerio što neću da udarim na Bučje - nije više živ pa neću da ga spominjem. Ja sam onda i njega i sve te oko njega koji su insistirali na toj akciji, otvoreno pitao šta to znači "očistiti Bučje", znači li to sve pobiti, i žene i djecu, i stare i nemoćne.
Taj mi je samo oštro odmahnuo rukom i pokazao: sve!
Ja sam istog trena i bez ikakvog predomišljanja odbio tu naredbu, javno, pred svima sam rekao da ja neću da pucam u nejač jer bih na taj način pokazao da sam kukavica i zlikovac isti kao i oni koji su pobili moju nedužnu, nemoćnu i nenaoružanu familiju.
Manevrom protiv masakra
Glavnokomandujući u Goraždu se nisu previše uzbudili zbog toga što je kapetan Amir Reko, kao komandant te goraždanske muslimanske brigade odbio da selo Bučje "očisti" od Srba - odmah su angažovali Višegradsku brigadu i naredili da ona to odradi.
- Nijesam se, ipak, pomirio s tim. Kazao sam komandantu te Višegradske brigade da ću i ja poći s njim pošto on ne zna gdje se nalazi to selo i kako ga je najlakše "očistiti", a krenuo sam, naravno, s drugim ciljem i namjerom. Rasporedi li smo vojsku, sila, bilo blizu 700, ali ja naredim da niko metka slučajno ne bi opalio dok ja ne kažem. Onda odem pravo u Bučje, u taj muslimanski dio i naredim jednome od Muslimana da ode gore kod svojih komšija Srba i dovede mi trojicu najviđenijih i najuticajnijih ljudi da razgovaramo.
SUTRA - Rat i mir kapetana Amira Reka (6): Živeli smo kao u kavezu
