Rat i mir kapetana Amira Reka (7): Predati se ili poginuti?
Mi u Bučju smo prvi put upotrebili oružje negdje polovinom maja 1992. godine - kazuje dalje Milivoje Čarapić - kad je jednog dana grupa Muslimana zapucala prema našem selu. Tom prilikom je na kućnom pragu ranjen moj rođak Dragoljub Čarapić - kuća mu je bila malo dalje od nas, u zaseoku Brdo.
Bio je mlađi čovjek, možda trideset i koju godinu, bio i oženjen. Uspjeli smo nekako da ga prebacimo u bolnicu u Užice, u tom momentu se to još nekako moglo, ali je, nažalost, poslije četrdeset dana podlegao...
Brojno stanje zagonetka
Uslijedilo je još nekoliko takvih puškaranja i u jednom su, na svu sreću lakše, ranjeni i Milan Čarapić i sin mu Radan, kao i bliska im rodica Ljubica Čarapić.
Naša situacija je, inače, bila tim teža što se iznad našeg sela nalazi jedna izuzetno bitna strateška kota, zvana Gradina. Nju su držali Muslimani, ali im je očigledno smetalo to što smo im bili tu pod samim nosom. Uz to, bili smo im, očigledno, i velika zagonetka, jer izgleda nijesu znali ni koliko nas ima u selu, ni kako smo naoružani i organizovani.
Znali su oni da je jedna srpska jedinica, kad je tek izbio rat, pokušala da se probije iz Čajniča i poveže se sa nama. Taj pokušaj su oni osujetili, ali nijesu bili sigurni da se dio tih snaga ipak nije nekako domogao i utvrdio u našem selu.
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
Uglavnom, očigledno su mislili da smo mnogo jači i moćniji, čim su u taj napad i konačni obračun sa nama digli i organizovali toliku silu. Možda i zato što smo djelovali sa dosta dugačke linije pa je i to odavalo utisak da nas ima mnogo više nego što nas je stvarno bilo.
Jednog jutra, mislim da je to bilo nekako krajem '92, primijetili smo neki veliki pokret muslimanske vojske i shvatili da se priprema velika ofanziva na naše selo - da nas opkoljavaju.
Pravi i potpuni odgovor smo, međutim, dobili tek negdje po podne. Prvo smo primijetili jednog čovjeka kako se kreće sam k nama. Ne ide baš ravno, nego nekako krivuda, od zaklona do zaklona, zapažamo da nema oružja i mi ga pustili da vidimo šta će. On dođe do jednog obližnjeg brežuljka, možda na jedno sto metara od nas, i odande zove po imenu moga oca:
- O Urošu, o Urošu!
Samo dve mogućnosti
Otac mu se javi.
- Evo, ovdje Smajo Obuća.
Poznasmo ga i prije nego što kaza ime. Naš prvi, dobri komšija, kuća mu ni dvjesta metar ispod naše; mlađi čovjek, možda kojih četrdesetak godina, držali se vazda i ispomagali komšijski i kako valja.
- Mogu li doći tamo da nešto popričamo? - pita on.
Reče mu otac da može slobodno.
- Urošu - veli zabrinuto Smajo - poslali su me iz komande, komandant Amir Reko, zvani Makedonac, zove te da dođeš kod njega sa još dva čovjeka na razgovor i garantuje ti punu sigurnost...
Otac mu povjerova i bez dvoumice krenu, a s njim i Veso Vasović i Jovan Čarapić. Tamo im taj komandant Reko kazao šta je i kako je, da smo opkoljeni, da je sila oko nas i da postoje samo dvije mogućnosti: ili da se predamo, ili slijedi napad u kojem nemamo nikakve šanse.
Ukoliko se predamo i vratimo oružje, nudi nam dvije mogućnosti: da ostanemo kod svojih kuća, ali nam on kao komandant ne može garantovati sigurnost, jer i kod njih ima mnogo onih naoružanih koji ne zarezuju ni cara ni ćesara i nad kojima on nema kontrole, a druga mogućnost je da nas sprovedu na srpsku teritoriju, prema Čajniču ili tamo gdje mi kažemo, i u toj situaciji on nam glavom i čašću garantuje punu sigurnost.
Bila je to velika dilema i preteška odluka. Rat je, ljudi se promijenili i ispizmili, kome da vjeruješ u takvoj situaciji. Mislim da je Reko, ipak, svojim stavom i pričom uspio da se nametne mome ocu i ostalima i uvjeri ih da je najbolje to što im on predlaže i garantuje.
Dvojica Muslimana kao garancija
Kad nam Uroš, Veso i Jovan kazaše šta im je Reko obećao, svi smo se odmah složili da je najbolje da ga poslušamo i da tražimo da nas proprate do Čajniča, jer je svima bilo bjelodano jasno da sve drugo znači pogibiju, da protiv tolike sile ne možemo i da bi svaki otpor značio samoubistvo.
Uroš, Veso i Jovan odoše ponovo u štab muslimanski da Reku prenesu šta smo odlučili i dogovore se kako da to izvedemo. Kasno popodne, mi odrasli i zreli muškarci pokupili smo to oružja što smo imali i ponijeli kod kuće Almase Delić u Krš.
Kad smo predali oružje i po dogovoru se vratili kućama da prenoćimo, okupili smo se da noć provedemo zajedno. Onda su kod nas, po naredbi komandanta Reka, došla i dvojica naših komšija Muslimana, već pominjani Smajo Obuća i Avdo Arnautović - poslao ih da budu do jutra sa nama kao garancija da nas niko neće dirati i zlostavljati. Bili su i naoružani...
Novinarska patka
Sumnju u našu vojnu moć je izgleda posebno pojačao novinar Ratomir Milović koji je u jednom izvještaju za Radio Srpske kazao kako 72 Bučjana herojski odolijevaju napadima muslimanskih snaga koje ih okružuju, apelujući da nam se pošalje pomoć i poradi na našem izbavljenju.
Tako je i među našim komšijama Muslimanima, koji su tačno znali koliko nas ima, koliko nas je bilo kad se zaratilo, posijana sumnja da nam je stigla pomoć i da nas sada ima daleko više.
