Rat i mir kapetana Amira Reka (14): Spasao nas Bog i Reko
Tek kada su dvojica novopridošlih srpskih boraca prepoznali Milivoja Čarapića i teško ranjenog Radana Pljevaljčića, ostali su konačno poverovali da oni stvarno nisu Muslimani i krenuli da pomognu ranjeniku na kojeg su pucali, tvrdo uvereni da je pripadnik muslimanske vojske.
- Nas trojica smo odatle Radana preneli u tu glavnu bazu udaljenu skoro dva kilometra - seća se Milivoje Čarapić.
- Odatle su ga sanitetskim kolima prevezli na Sokolac, šest sati je trajala operacija, ali kad je trebalo zadnji konac da ušiju - on izdahnuo. Poslije su mi rekli da kod takvih rana, kad je povrijeđena arterija i mokraćna bešika, ne pomažu ni bečki ljekari - ne ostane i ne spasi se ni jedan od hiljadu.
Prva noć na slobodi
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
4. Hoćeš da ga ubiješ ti, ili ja?
8. Treba ih sve pobiti i spaliti
9. Kapetan Reko se više ne pita
Te prve noći na slobodi, nijesam oka sklopio. Rasporedilo me u neku jedinicu, nova sredina, novi ljudi, Srbi, konačno sloboda, a svejedno ja svu noć brojao zvijezde, ne mogu da vjerujem da sam živ i da sam dočekao taj čas. Na svu tu muku ujutro mi javiše da je Radan podlegao i da je sahrana u Rogatici. Jedva me pustiše da odem na sahranu.
A tamo tek muka: na jednoj strani tri Radanove ojađene sestre, na drugoj pored njih moja sestra i žena. Tuga do neba! Bio je to trenutak kad sam istinski zažalio što nijesam i ja poginuo, što ne ležim pored Radana... Tu sam se od muke, od iznemoglosti i svega onoga što sam preživio, posebno ta tri posljednja dana, u jednom trenutku onesvijestio i pao kao snop...
Milivoje Čarapić će se, ipak, iz Rogatice, posle sahrane Radana Pljevaljčića, odmah vratiti na položaj, na to Jabučko sedlo kod Goražda i u jedinicama Vojske Republike Srpske, na bojištu, ostati sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
- Kad sam se javio i pristao da svjedočim u dva sudska postupka za ratne zločine, protiv onih koji su i mene mučili i zlostavljali, više njih mi je govorilo: šta će ti to sad, zaboravi, bilo pa prošlo, gledaj svoga posla i pazi porodicu.
A ja sve to i činim upravo i prije svega zbog moje djece: kakav bih to ja čovjek bio ako bih pristao na ćutanje, kakvo bi to bilo ljudsko posrnuće i kukavičluk, šta bih ja bio u očima svoje djece ako bih zaštitio one koji su me fizički mučili a psihički ponižavali i gazili kao čovjeka. Da zaštitim one koji bi i sjutra, ako bi mi, njihove žrtve, zažmurili i zaćutali, to isto ponovili, ako bi ih zapalo.
Dobročinstvo Safeta Kadrića
Nakon osam mjeseci tamnovanja - pamti dobro Milivoje Čarapić - jedno jutro tu ispred zatvora mi priđe Safet Kadrić, zvani Cigo, zreliji čovjek koji se prije rata dobro poznavao sa mojim ocem - bio mehaničar, a tokom rata je i on radio nešto u policiji. Šapnu mi: ujutro će vas pustiti, pa popodne obavezno dođi do mene. Tako i bi, pustiše nas na slobodu, ali smo i dalje robovi, ne drže nas baš iza brave, ali nikud ne smijemo maći bez odobrenja. Ja kod Ciga:
- Slušaj, mali, ti nijesi balavac, sve vidiš šta je i kako je, budi oprezan i čuvaj se ako misliš da izneseš glavu iz ove ludnice. Meni je mnogo značio taj njegov roditeljski savjet i nikad ga neću zaboraviti, bez obzira na to što su neki i za njega svašta pričali...
Da zaštitim one koji su prekršili naređenje i pogazili riječ komandanta Amira Reka i onako nas zvjerski šest dana prebijali i mučili na Trebeškom brdu. Ili one koji su nas strpali i osam mjeseci držali u tamnici u koju čovjek ne bi zatvorio tridestoro paščadi da prenoće nego bi om oko ponoći otvorio vrata i pustio ih.
Ljudi i neljudi
A tek kakav bih čovjek bio da prećutim i zaboravim ono što je za nas učinio kapetan Amir Reko. Umrijeću, ali me niko neće razuvjeriti da nas je onog sudnjeg dana na Bučju sami Bog pogledao i da smo samo zahvaljujući njemu i Amiru Reku ostali živi. Da samo zahvaljujući Amirovom čojstvu i odvažnosti, njegovoj ljudskosti i hrabrosti, tog dana na Bučju nije prolivena nijedna kap srpske krvi.
Rat završili prinovom
Porodica Čarapić će se tek tada, posle mirovnog sporazuma u Dejtonu 1995. godine konačno okupiti u Čajniču. Izmučeni, ali ipak svi živi i, kao i posle svakog rata, i njima kao i svima koji prežive, postane najvažnije to što je sačuvana glava.Uroš, glava porodice, iako je u tamnici u Goraždu preživeo težak moždani udar, ipak se, koliko-toliko oporavio i dočekao da vidi unučad i od sina Milivoja i od ćerke Mire. Svi su se posebno oveselili kad je Milivoje 2000. godine dobio ćerku Mariju, jer su on i njegova Biljana pre toga bili osam godina u braku, bez dece.
Roditelji su mu, prvo otac, a pre godinu dana i majka, večno počinuli, a Milivoje, koji je u međuvremenu dobio još jednu ćerku, 2008. godine se preselio u Pljevlja i tu sa svojom Biljanom svio novo porodično gnezdo. Prežalio je rodno Bučje, ali nije i ne želi da zaboravi sve ono što je preživeo i istrpeo, ni zlotvore i krvopije, a posebno ne dobrotvore, one koji su ga makar lepom rečju zadužili.
To je nepobitna božja istina koju niko od nas nikad ne smije zaboraviti, baš kao što je istini da on ni na koji način nije kriv ni zaslužan za sve ono što nam se kasnije desilo. Krivi su oni koji će kasnije i njemu raditi o glavi zato što nije dozvolio da se Bučje "očisti" od Srba, koji su ga zbog toga nazivali kukavicom i izdajnikom, koji su ga, konačno, nagnali da ubrzo svemu okrene leđa, skine uniformu i baci oružje kako ne bi posrnuo kao čovjek, pljunuo na sebe i pogazio svoja uvjerenja, okrvavio ruke krvlju nevinih i zagazio u zločine kao i oni koji su mu komandovali i naređivali da "očisti" Bučje.
