Rat i mir kapetana Amira Reka (15): Setio sam se majčinih reči
Nikad neću zaboraviti taj strašni dan u Bučju 1992. godine - tvrdi i Amir Reko, čovek zbog kojeg je taj dan krupnim slovima upisan u istoriji stradanja srpskog naroda u dolini Drine tokom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog veka. - Dok sam govorim, okolo je stajala vojska sa uperenim i zapetim puškama i imao sam utisak da bi za tren pobili sve te nesretne, uplašene i bespomoćne ljude samo da se pomjerim ili dam bilo kakav znak u tom smislu.
Znao sam ja da su ti ljudi dobro naoružani i u svemu tome mi nije bilo ništa nelogično - u pitanju je bio život, njihov i njihovih porodica i ja sam potpuno poštovao i uvažavao njihovu želju, njihovo pravo da se brane i zaštite, ali sam znao da je među njima i mnogo nejači koja bi neminovno stradala ako krenemo u frontalni napad na selo.
Dodatnu nevolju, ulje na vatru je predstavljalo to što je upravo u trenucima dok sam ja pokušavao da spasim Srbe na Bučju, tekao frontalni napad Srba i srpske artiljerije na Goražde. Ja govorim o miru i praštanju, hoću da spasim te unesrećene ljude, ostavljene i prepuštene sudbini, a dolje u Goraždu, u tim trenucima opšta ludnica, gruvaju granate srpske vojske i ginu ni krivi ni dužni Goraždani i oni koji su tu dobježali i sklonili se iz drugih krajeva Jugoslavije. Zato sam, onako bez ikakve pripreme, ljudski i sa srca, održao Srbima, ali i svima drugima, jedan govor kao da me deset kamera snimalo.
Pripremali mu likvidaciju
Amir Reko će tek nedavno i zvanično saznati, dobiti potvrdu da mu je te 1992. godine u Goraždu pripremana likvidacija:
- Kad su me skoro pozvali u tužilaštvo za ratne zločine da svjedočim protiv jednog od tih bošnjačkih komandanata zbog zlostavljanja zarobljenika, pitali su me da li sam znao da su mi poslije te akcije u selu Bučju radili o glavi. Rekao sam da sam znao, da sam osjećao da me neki ne vole i ne gledaju baš dobronamjerno, a onda su mi oni dali jedan papir, službenu potvrdu - izjavu jednog, da tako kažem, upućenog i obaviještenog svjedoka iz Goražda, koji je ispričao da je dana tog i tog pripremana likvidacija kapetana Amira Reka zato što je zaštitio i spasio Srbe iz sela Bučja.
Teško je, naravno, danas i zamisliti tu situaciju kad pred sobom imaš šačicu unesrećenih, prestravljenih i u suštini bezazlenih, dobronamjernih i nedužnih ljudi, a okolo masa ozlojeđenih i razgoropađenih vijestima o stradanju njihovih porodica i onim što vide i čuju da se dešava dolje u Goraždu. Valjalo je nekako urazumiti te ljude i utuviti im u glavu da ovi Srbi ovdje nijesu ni na koji način krivi za stradanja njihovih pa ni za sve to što se dolje dešava.
Oni najozlojeđeniji i najspremniji da povuku oroz počeli su i otvoreno da prijete i podižu temperaturu dotle da je bilo samo pitanje trenutka kad će zapucati. U tim odsudnim momentima opet sam čuo glas moje majke koja mi je uvijek otkad pamtim pa do našeg poslednjeg viđenja uporno ponavljala i učila me da čovjek u svakoj prilici mora ostati čovjek. Te njene riječi i pouke su nadjačale i moju tugu za njom, bol zbog njene grozomorne sudbine, to me, konačno, navelo i da krenem na Bučje i riješim da po svaku cijenu spasim te nedužne ljude.
Najprije sam u magnovanju nekim i meni do tad nepoznatim glasom, gledajući prema toj grupi koja se komešala, prijetila i zveckala oružjem viknuo i komandovao da spuste oružje i odstupe, a onda u istom tonu počeo da govorim. Te riječi, naravno, nikad neću umjeti da ponovim jer je njih diktirala situacija, to što sam pokušavao da nekako ohrabrim i povratim nadu toj šačici preplašenih mučenika, ali i da urazumim one kivne i spremne na zločin.
Sa zlodelima nisam imao ništa
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
4. Hoćeš da ga ubiješ ti, ili ja?
8. Treba ih sve pobiti i spaliti
9. Kapetan Reko se više ne pita
Kazao sam ko sam, šta sam i odakle sam a onda ispričao da sam prije tri dana saznao da su Srbi u mom rodnom selu ubili i spalili moju majku i moju najbližu rodbinu, ali da ja neću i ne želim da se svetim nad nedužnim ljudima, onima koji nijesu krivi za taj zločin, da ću im ja, uprkos svemu pomoći koliko najviše mogu i da neću dozvoliti da oni nezasluženo ispaštaju i trpe jer to nije ni po ljudskoj ni po božjoj pravdi.
Nastao je muk, ledeni tajac i bilo je jasno da su te moje riječi ostavile veoma snažan utisak i na Srbe, ali i na ostale, moje vojnike, koji su okolo držali oružje na gotovs, spremni da ih pokose, da uva živa od njih ne ostane.
Moj plan je u početku bio da nejač odmah propratim do Čajniča, kako su oni tražili, a da zrele i sposobne muškarce zamijenim za zarobljene Muslimane. Kornjača mi je, međutim, iz Čajniča, javio da u Čajniču nema živih Muslimana - bilo je to ono strašno vrijeme kad ni na jednoj strani nije bilo zarobljenika. Ja sam onda ipak naredio da ih sve proprate do Čajniča, odredio i pratnju i ponovo javno priprijetio da se ko ne bi igrao glavom da pogazi moju riječ.
Nijesam krenuo s njima kako sam u početku obećao jer sam morao hitno da se vratim u Goražde, pozvali me u komandu, a mnogo kasnije sam saznao da nije urađeno kako sam ja naredio već su neki drugi, mimo mene i moga znanja, prekršili naređenje i pogazili moju riječ, napravili gluposti i zlodjela za koja nijesam znao niti su imala ikakve veze sa mnom.
