Rat i mir kapetana Amira Reka (20): Dom zakrvljenih staraca
Ratna priča kapetana Amira Reka, tragedija njegove porodice u selu Gudelj, kod Foče, u kojem su pripadnici vojne policije Vojske Republike Srpske 22. juna 1992. godine pobili i spalili njegovu majku, dedu i još petoro bližih rođaka i i članova familije Reko, a on samo tri dana potom založio glavu i spasio četrdeset i četvoro Srba iz sela Bučja kod Goražda, predstavlja vrstu zaštitnog znaka, moto, simbol i legitimaciju i njega kao čoveka i Pokreta Most 21, koji on sada propagira i širi u Bosni i Hercegovini.
Ima li političara sa sluhom
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
Ova priča, pretočena i u kratki dokumentarni film pod naslovom "Makedonac", po nadimku koji je Reko dobio te 1992. godine kada je dezertirao iz JNA i iz Bitolja, gde je bio na službi, došao u Goražde i postao komandant tamošnje brigade Vojske Bosne i Hercegovine, otvara sva vrata i njemu i pokretu koji predvodi, posebno u srpskim sredinama:
- Ova, kao i sve druge slične ratne priče dobro nam dođu da se lako i jednostavno predstavimo ko smo, kakve su nam ideje i shvatanja, odnosno šta želimo, koje i kakve ljude da pridobijemo - veli Reko.
- To što se dogodilo u Gudelju i tri dana potom u Bučju, naročito je s poštovanjem i saosjećanjem primljeno u srpskim sredinama. Ja zato neću prezati niti će mi biti teško da sa ovom pričom, sa idejom našeg pokreta, zapucam i u Srbiju, da i tamo potražim podršku. Vidjećemo da li će to biti baš Aleksandar Vučić ili ko drugi od srpskih vođa i političara koji će imati sluha, koji neće iznevjeriti naša očekivanja i uvjerenja da će nas razumjeti i podržati, jer ja sam svjestan od kakvog bi to značaja bilo - da bi nam to poslije otvorilo i sva vrata u u Republici Srpskoj.
Rat i mir kapetana Amira Reka:
8. Treba ih sve pobiti i spaliti
9. Kapetan Reko se više ne pita
Isti plan imamo i za Hrvatsku - i tamo ćemo potražiti sagovornike bez predrasuda, ljude širokih vidika i shvatanja. Znam ja, svjestan sam da mi nećemo dobiti podršku, da nam neće aplaudirati ni Izetbegović, ni Dodik, ni Čović, odnosno sadašnje vođe naših nacionalnih entiteta, i zato će biti od velike, presudne važnosti da nas podrži, recimo, Vučić, odnosno neko iz Srbije, na jednoj, kao i neko ugledan i uticajan iz Hrvatske na drugoj strani.
Meni je, dakle, stalo da ne samo mi u Bosni i Hercegovini, nego i ljudi, čelnici, oni koji presudno utiču na kreiranje politike u ovom dijelu Evrope, uvide i shvate da ovdje nema drugog sigurnijeg i perspektivnijeg puta ni za koga ko živi na ovim prostorima. Ja to, možda, ne umijem da kažem suptilno, diplomatski, jer ja nijesam političar već već vojnik koji ne umije da uvija.
Ja govorim otvoreno, u brk, bez rukavica: narode, probudi se, dosta je bilo mržnje, dodsta je bilo krvi i jada, dosta je bilo pljačke i prevara, dosta je bilo služenja ličnim interesima pojedinaca, a sve pod plaštom tobožnjih nacionalnih i vjerskih interesa, nećemo više da se davimo u mržnji, a živimo u bijedi i sirotinji, ne damo više da nam naša mladost bježi i nestaje po svijetu, da ovaj dio Balkana postane dom ojađenih i zakrvljenih staraca...
Poruka i preko granice
Sa ovim porukama i idejama mi ćemo ići i u inostranstvo, svugdje gdje postoje iole veće koncentracije naših ljudi, bilo onih koji predstavljaju stariju dijasporu, bilo onih koji su, kao i ja, pobjegli iz ratnog pakla devedesetih godina prošlog vijeka. Posjetićemo mi jednako i srpske i muslimanske i hrvatske klubove, sve koji pokažu imalo volje da nas saslušaju, da čuju šta mi to nudimo.
Ljudi napred, ostali stoj
Rat i mir kapetana Amira Reka:
15. Setio sam se majčinih reči
17. Dosta je bilo mržnje i deoba
Ja sam svjestan da ću najveći i najžešći otpor imati u Sarajevu. Ja jesam Musliman, a vjerujem u dragog Boga, Alaha, ja volim svoju muslimansku zajednicu, ali ja znam da se u toj mojoj vjerskoj zajednici nalaze i najveći kriminalci, možda i najveći na Balkanu, i to neću da krijem.
Ja sve ovo govorim i činim da bismo uvijek razlikovali i odvajali ljude od institucija. Ne treba napadati institucije, već ljude koji ih predstavljaju i kompromituju. Ja, međutim, sada neću da napadam bilo koga lično, mi sada gledamo i u prvi plan ističemo ono ljudsko i ja se nadam, tražim i želim da se tako ponaša i moj kum, moj brat Srbin koji krene sa mnom u ovu borbu.
I ukoliko mi dobijemo podršku zdravih struja u našim sredinama mi smo uspjeli, pobjeda je tu.
Nesumnjivo je jedno: Bosnu i Hercegovinu mogu spasti samo ljudi koji imaju ovakve ili slične poglede i shvatanja. Svjestan sam da će mnogi reći da je to iluzija, da je to apsurdno i očekivati, ali me to neće pokolebati. I meni je, naravno, kao i mnogim drugim, potpuno jasno da na ovim prostorima nikad ne može zaživjeti demokratija, ona koju neguje zapad, koju neguje zemlja u kojoj sam ja proveo 17 godina. Jer, u zemlji, na prostoru gdje u svim porama života caruje kriminal, ne može biti govora o demokratiji.
Mi ovdje živimo u tri etnonacionaliteta i umjesto da nas uče, da sve čine da te odnose unaprede i oslone ih na ljubav i poštovanje, nas uče kako da se mrzimo, kako jedni drugima da zlo želimo i činimo. Da se bojimo jedni drugih!
