Rat i mir kapetana Amira Reka (12): Kao deset noževa u utrobi

U Goraždu, pošto su nas smjestili u zatvor, što jeste - jeste, neću da griješim dušu i lažem, niko nije ni prstom takao, a kako nam je bilo u psihičkom smislu i šta smo sve drugo pretrpjeli, to je druga priča i to ne daj bože ni krvnicima - veli Milivoje Čarapić, koji je u toj tamnici izdržao osam mjeseci.

B. Simonović

Amir Reko

Majčina briga

Recimo, za sve to vrijeme dok smo bili u zatvoru, pod ključem, od jula 1992. do početka marta '93. godine, donosili su nam nešto hrane i vode samo jednom dnevno. Uglavnom parče hljeba i najčešće neka posna riža barena na vodi. Jednom neslana, drugi dan preslana, okusit se ne može. To parče hljeba dijeliš na troje jer nikad nije bilo sigurno da li ćeš nešto dobiti sjutradan.

Glad je, inače nešto najužasnije, nešto što mnoge ljude promijeni i izopači, probudi u njima nagon za održanje i pomuti razum. Moju majku, međutim, niko nije čuo da se požali da je gladna i uvijek je negdje sklanjala parčence hljeba da ga ponudi meni, vajkajući se da nije gladna i da ga ne može pojesti.

Inače, bilo je toliko situacija da po dva dana niko ne otvori vrata od ćelije. Jednom, dobro sam upamtio, punih 58 sati! Niti je ko šta jeo, niti pio, niti je ko mogao izaći da obavi makar malu nuždu. A ko nije doživio te muke, ko nije trpio i suzdržavao se od mokrenja, taj ne zna šta je užas i šta su bolovi. To je bilo nešto najstrašnije, to kao da ti deset noževa siječe po utrobi. U početku, i zadugo, nijesmo imali čak ni neku kantu u kojoj bi mogli obaviti makar malu nuždu tu u ćeliji.

Posle tog jednog dvodnevnog mučenja, kad nas nijesu izvodili napolje, ja nađem jednu plastičnu kantu u nekom havarisanom vozilu tu ispred zatvora i pitam policajca, tog jednog koji je bio normalan i blagonaklon, da li mogu da je uzmem i kažem mu zašto mi treba. On se zaprepasti, očito čovjek nije znao kakve mi muke trpimo, dopusti mi i dade i jedno parče od one plastične police koja stoji pozadi u vozilima da od toga napravim poklopac. Mučno mi je i kad pomislim, a ne da pričam kakve su to muke i poslije bile, kako vršiti nuždu u tolikoj krcatoj ćeliji u kojoj su mi bile i majka, i strina, i snaha, i jedna rodica bliska, zajedno i muški i žene... Užas i sramota živa, ali sila boga ne moli, nije narod bez nevolje rekao: ne daj Bože šta se trpjeti može.

Opasno kupanje

Sve do decembra smo, dan - noć, živjeli u onome što se na nama zateklo kad su nas početkom jula doveli u zatvor, jer smo imali vrlo malo odjeće u zavežljajima koje smo ponijeli od kuće, a prvi put smo se okupali tek poslije više od mjesec dana. Tu u krugu ispred zgrade bilo je više havarisanih policijskih vozila. Tu su na neke blokove postavili neku prljavu bačvu, napunili je vodom i ispod nje naložili malo vatre da se ta voda ugrije, a kupali smo se onako napolju, iza jednog od tih havarisanih vozila. Prvo žene, pa mi muški.

Poslije tog kupanja svi smo zapazili kako nam intenzivno opada kosa - biće da je u onoj bačvi bila nekakva hemikalija, a ne isključujem mogućnost da je neko nešto i namjerno stavio u tu vodu, ali ko je u takvoj situaciji još mislio i o kosi. A zanimljivo je da se uprkos svemu, uprkos jadu i prljavštini u kojoj smo živjeli osam mjeseci niko nije čak ni ošugao!

Mogao da nas ubije ko je hteo

Moj otac je tu, u ćeliji, dobio moždani udar. Prebacili su ga u bolnicu, oporavio se koliko je to bilo moguće u tim uslovima, ali kad je u decembru došlo do jedne razmjene zarobljenika njega nije bilo na tom spisku - bile su samo žene. Pustiše me i ja s majkom odem kod jednog komšije Ferida iz Žužela, koji se u policiji nešto pitao za tu razmjenu i kažem mu: mislim da bi bilo pošteno i pravedno da ga date u razmjenu pa ako mu ima lijeka nek se liječi, a ako mu je suđeno da umre neka ne umre kao rob. A ako to ne može, onda ga ubijte kao čovjeka da se više ne pati, jer njemu se taj udar odrazio po lijevoj strani i bio je gotovo nepokretan.

Na mene dodatna muka jer moja majka veli da neće ni ona da izađe, ako Uroša ne puste. Ipak, do poslednjeg momenta se nije znalo šta će biti, hoće li i njih pustiti. I onda, bukvalno pola sata prije polaska tog autobusa koji ih je vozio na razmjenu, dođe jedan policajac i kaže mi: neka ti se spreme otac i majka, idu i oni. Bio je to trenutak moje velike sreće... Početkom marta 1993. godine pustili su nas iz tamnice tobož na slobodu, a o kakvoj se crnoj slobodi radilo dovoljno je reći da nijesi mogao nikud slobodno kročiti, a svako muslimansko dijete na ulici ti je moglo zalijepiti šamar da se ne smiješ živ čuti. Mogao te bilo ko ubiti ako mu se ćefne i da za to nikome računa ne polaže. Rasporedili nas da živimo kod rijetkih Srba koji su ostali u Goraždu i odredili u neki radni vod te brigade koja je držala lijevu obalu Drine. Rintali po cio dan, sve što drugi, Muslimani, nijesu ni htjeli ni smjeli - mi smo morali. Od kopanja rovova do sječe drva. Na kraju su nas odredili da nosimo hranu njihovim borcima na položajima.

SUTRA - Rat i mir kapetana Amira Reka (13): Ne pucajte, Srbi smo!