Rat i mir kapetana Amira Reka (11): Od batina krv mokrili
Kad se moj otac uveče vratio iz Čajniča neobavljena posla - nastavlja Milivoje Čarapić - stuštili su se (muslimanski vojnici) i na njega i počelo je batinanje i premlaćivanje.
Smatrali su ga za najuglednijeg, pa i najodgovornijeg u selu, što je u dobroj mjeri bilo i tačno pa je, po njihovom aršinu, trebalo najviše i da podnese. Sjutradan - to je već bio treći dan torture - dovedoše i njega, krvavog i prebijenog, i ubaciše ga kao džak kod nas u podrum.
Gladni dani
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
4. Hoćeš da ga ubiješ ti, ili ja?
8. Treba ih sve pobiti i spaliti
Poslije opet nastaviše da nas izvode iz podruma, jednog po jednog, i batinaju i prisiljavaju da priznamo nešto što nijesmo mogli priznati.
Džaba: oni biju i samo ponavljaju: priznaj! Strašan je to osjećaj, vidiš kako ti batinaju i na najstrašnije muke udaraju roditelja, najbliže rođake, a ne možeš da pomogneš ni sebi, a kamoli njima. I niko ni pet para ne daje, ne zarezuje naše bolove i jauke, to što gotovo svi mokrimo krv.
Potrajalo je to mučenje na Trebeškom brdu punih šest dana, a tek treći dan su nam donijeli neke jade da pojedemo - dotle su svi živjeli od onoga što su ponijeli iz kuće i što se zateklo u tim ojađenim torbama i zavežljajima...
Konačno, šestoga dana nas izvedoše i sve okupiše pred kućom: vodimo vas, vele, natrag, onome ko vam je obećao slobodu, pa neka on vidi šta će s vama. Vraćaju nas, dakle, nazad ka Bučju. Ja lično sam računao da nas vode ka nekoj od tih vrtača i jaruga u Bučju i oko Bučja, da nas tu negde pobiju i zatrpaju. U to sam posebno bio uvjeren kad odnekud izvukoše tri para "lisica" i nas mlađe, sve po dvojicu povezaše - valjda su računali da bismo mogli pokušati da bježimo, a mi smo se jedva vukli putem koliko smo bili premlaćeni i izmrcvareni. Prođosmo Bučje i dovedoše nas na neko Mujovo brdo - to je već blizu Goražda.
Već je duboka noć, možda jedanaest ili skoro ponoć. Ne vidi se dobro i jedan od tih naših sprovodnika se u jednom trenutku nekako okliznu, opali mu puška i sam sebe rani. To je, međutim, probudilo i oružje na položajima okolo, zapuca i s jedne i s druge strane i mi se nekako nađosmo između dvije vatre. Zagruvaše i granate minobacačke.
Mi nekolicina se u toj gunguli sklonismo iza neke kuće, ali nas naši sprovodnici otjeraše odatle da bi se oni tu sklonili, a nas nagnaše da se šćućurimo uz jednu obližnju među. Ne bi zadugo, grunu jedna granata, pade, vidimo, negde blizu nas i naši sprovodnici, oni koji su se sklonili na mjestu na kojem smo do maločas bili mi, zajaukaše i počeše da zapomažu - poranjavala ih ta granata. Trojica ranjena, a jedan pogibe. Mi, niko ni po prstu.
Ćelije za pijance
Kad se sve to malo smiri, dovedoše nas u stanicu policije u Goraždu i rasporediše u tri ćelije. U dvije po desetoro, u jednu jedanaestoro. Ćelije su bile dugačke po četiri metra, a široke dva metra i dvadeset centimetara - ni punih devet kvadrata. To su stare ćelije u koje su prije rata privođeni pijani dok se ne otrijezne ili osumnjičeni tek da prenoće. Na sredini je bila jedna drvena platforma, nešto poput francuskog ležaja i može se zamisliti kako smo mogli da se smjestimo, nas jedanaestoro u tolikom prostoru i na tom ubogom ležaju bez ćebadi i igde ičega - kako nam je bilo kad je počela zima...
Hvala čajničkim muslimanima
A bilo i među njima ljudi, sramota je ne reći, nijesu ni oni bili jednaki. Bila tu jedna grupa iz Čajniča sa kojima sam nekad radio i jednog dana me izvedoše iz podruma. Jedan, ponajstariji među njima, zvao se Edhem Klovo, pita me: Milivoje, sine, šta si čekao, što nijesi išao sa svojim narodom? Ja mu pričam da nama nije bilo do rata, da smo sa komšijama Muslimanima vazda živjeli u slozi i računali smo da će se sve nekako brzo smiriti. U tom naiđe jedna grupa Višegrađana i traže mene po imenu. Klovo grabi i kaže da me nema tu, a oni ostali posjedaše oko mene i nekako me kao zakloniše. Klovo onda poče koriti te što su me tražili zašto muče goloruke, ni krive ni dužne, a oni izbečiše na njega: to su četnici i krvnici!
- Ma, kakvi četnici, četnici vam gonili mater, ovo obični narod, mučenici kao i mi - breknu im Klovo.
- A ako ste toliki junaci, eno vam četnika - pokaza rukom prema srpskim položajima - pa ako vam basta, udarite na njih, a ne iživljavajte se na sirotinji i nejači. Padoše tu oštre riječi, zvecnu, bogme, i oružje, umalo ne dođe do belaja, ali im se Klovo i Čajničani oko njega ne dadoše i ne ustuknuše pred njima i njihovim cijevima.
Tajanstveno bekstvo
Dok su nas sprovodili natrag prema Goraždu, jedan od naših, Zoran Begović, danas pokojni, bukvalno je nestao. Iako je bio mlađi, imao je dvadesetak godina, on začudo nije bio vezan pa mu je to svakako i olakšalo da se izvuče i neprimijećen pobjegne. To mu, po svoj prilici, ne bi vjerovatno pomoglo da mu nije pomogao neko od sprovodnika muslimana. Njemu je majka bila rodom od Čajniča i vjerovatno se u tome krije neka tajna prijateljska veza koja ga je spasla. Nažalost, on će dvije, dvije i po godine kasnije ipak poginuti.
