Vitez i junak, ili ubica dece? (16): Danila stigla ruka osvetnika
Posle ubistva crnogorskog konzula u Carigradu, po svemu sudeći u leto 1859. godine, Todor Kadić i njegov zet, pop Puniša Pavićević, rastali su se tu na Bosforu i svako krenuo za svojom srećom.
Oko godinu dana kasnije Todor se obreo u Baru i javio svom starom i proverenom prijatelju Selim-begu. Tu je malo potom saznao da je knjaz Danilo preko svojih žbira i špijuna doznao gde se nalazi i da je njegovu glavu ucenio na 500 dukata.
Odmazda je bila strašna
Vatreni i uvređeni Kadić je planuo i odlučio da i po cenu svoje glave ubije knjaza i osveti mu se za sva zla koja mu je naneo - da mu sam odnese glavu, ali da je i naplati po svojoj, a ne po knjaževoj ceni...
Todoru, kao što je poznato, kad se te poslednje julske noći 1860. godine u Kotoru našao u neposrednoj blizini knjaza Danila, nije zadrhtala ruka.
Istoga trena kada je sutradan, 1. avgusta 1860. godine, iz Kotora stigla vest da je knjaz Danilo podlegao ranama zadobijenim prethodne noći, pošto je Todor Kadić već bio uhapšen i znalo se ko je atentator, svi Kadići su, prvenstveno po nalogu vojvode Mirka, stavljeni van zakona. Osvetnici su iste noći banuli u Boan, spalili kuće Kadića i po nekim podacima pobili 24 čeljadi.
Izveštaj komesara Sikorskog
Da se zločin prema Kadićima desio, to je nesumnjivo, baš kao što je nesumnjivo da to nije bio čin trenutnog bezumlja, zločin počinjen u afektu, odmah po saznanju o ubistvu knjaza Danila, već sistematsko istrebljivanje celog jednog bratstva, govori i jedan izveštaj policijskog komesara u Kotoru, Sikorskog, koji je svojim pretpostavljenima 30. jula 1863, dakle pune tri godine nakon ubistva knjaza Danila, javio:
"Mirko je naredio svima koji su rod s Kadićima da za osam dana napuste svoje kuće, svoja imanja, i da se sele iz Crne Gore, inače će ih on silom iseliti. Dva glavara toga plemena odjuriše na Cetinje da mole kneza. Pred samim kneževim dvorom, Mirko ih je dao iskasapiti na komade. Ubice su uhvaćene, ali ih je knez Nikola pustio da pobjegnu u Tursku, gdje ih dobro primaju", stoji u izveštaju iz Kotora.
A kakva ih je žalosna sudbina stvarno stigla i kakvo su nemilosrđe doživeli najbolje se vidi iz jedne "sentencije" (nared be, presude, prim B. S) Senata crnogorskog i brdskog, datirane 12. februara 1861. godine, čiji je original nedavno u Beču našao i otkupio Žarko Dimitrijev Pavlović iz Beograda, direktni potomak Todora Kadića, ktitor novog manastira koji je sagrađen u Boanu, nekadašnjoj postojbini Kadića na rubu bjelopavlićke ravnice:
"Da se zna i da je vjerovatna ova danas učinjena sentencija, koja se meće u protokol sentencija, a to za prokletu i razbojničku kuću Kadića, koja je đavoljim mlijekom zadojena od prokleti rođenja njenoga, koji su zla djela činili od 150 god. Pervo stidno djelo njino Lazara Pecirepa na kumstvo u svoju kuću, i s otim ga prevarili i njega svezana Turcima predali i s otim se izdajnici svoga otečestva nazvali, drugo što su isti zlodjeli Turke podnukali, te su mu na kolac život izvadili.
Krvavi albumi knjaza Nikole
Odnos prema Kadićima i svirepu odmazdu prema nedužnim članovima ovog bratstva, kao prvi greh knjaza Nikole Petrovića ističu i autori knjige "Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma", crnogorski emigranti koji su se sklonili ispod tiranske ruke knjaza Danila i njegovog brata i utočište našli u Beogradu, Beču, Carigradu i drugim gradovima po Evropi gdje ih nije mogla dosegnuti njihova dugačka ruka osvete:
"Prvo zločinstvo", pišu emigranti, obraćajući se knjazu Nikoli, "koje ste, kao gospodar nesretne Crne Gore, učinili u društvu Vašega zloglasnoga oca (no, i kud će kruška, do pod krušku?), ako uopšte takve 'malenkosti' smatrate za zločinstvo, bilo je to što ste odmah, čim ste nesrećom srpstva, stupili na crnogorski presto - tj. čim je bio stučen Danilo - da li zaklati i podaviti cijelo bratstvo Todora Kadića (devedeset i dvoje čeljadi), te se, kao sramna i bezrepa kukavica i kao krajnje podao i pokvaren čovjek, svećaste i nad nejakom dječicom u kolijevkama i nad slabim ženama i starcima!"
Autorima ove zlovoljne i na svoj način opskurne knjige, makar u ovom delu se, po svemu sudeći, ne može mnogo ni prigovoriti, sem možda u broju žrtava, jer je razlika između dvadeset i četvoro pobijenih, kako navode neki drugi izvori, i devedeset i dvoje, kako stoji u ovoj knjizi, ipak prevelika.
Drugo varvarsko djelo koje su uradili, Ćirka Kneževića ubili, kad je svojega sina ženio, i to na veliku Božju pravdu. Treće, Manojlo Kadić predao Petra Boškovića Turcima svezanijeh ruka i kako je pre dan svezanijeh ruka kod Turaka doša, taj su mu čas glavu odsjekli u Kosovi Lug. Četvrto, svoga brata Vučekovića ubiše na veliku Božju pravdu tako da pritisnu njihova dobra. Peto, na Voskresenije Hristovo pređe napore pred crkvom troje no sila mrtvijeh napraviše.
Vitez i junak, ili ubica dece?
(1): Gledaću da se proslavim zlom...
(2): Surova osveta Đuraškovićima
(6): Za Bjelopavliće oganj i otrov
Šesto, na Roždestvo Hristovo kuću Alekse Raičeva utriješe i njegova dva sina zaklaše, poslije toga sami sebe tukoše, ali Judinijema sinovima ne bi im pro kleta crijeva sita prave hristijanske krvi, no ih Juda zločasti vina uči, da svakome pravoslavnome hristijaninu svudju Jevropu oči izvadi i da njegovo lice potamni, a osobi to jadnom i žalosnom Crnogorcu 1. avgusta 1859 god. (ovo je omaška, jer je nesumnjivo da se radi o 1860. godini, prim. B. S) na Poklade Gospođine ubiše Knjaza Danila I u Kotor, tader su u crno zavili vijenac crnogorski."
Da ni dete ne ostave
"Tad opšti viknu da ni u odivu njihovu đeteta ne ostave, no ne daše glavari ,no isto ga rukostavnog zločinca Jovicu Kadića na konop objesiše, kao razbojnika, i rečeni Jovica sam sebe obliči da je o tome radio ka i Juda oko Krista. Tad glavari i cio narod što god bi od Kadića preko naše granice izgnaše i ovako osudiše: da nema nikad od te kuće niko u našu granicu dok je Crne Gore, no koga bi vidio, pa ga ne bi ubio, taj će žesto i kastig Vrhovnome sudu dati, isto kaj da bi buntovnika u ruke uhvatili."
