Vitez i junak, ili ubica dece? (11): Druga pohara Kuča
Procene istoričara oko brojnosti odreda koji je vojvoda Mirko Petrović po naredbi knjaza Danila po drugi put poveo na Kuče, u leto 1856. godine, kreću se od tri i po do deset hiljada vojnika. Ono što je sasvim tačno i izvesno, odred je bio sastavljen od vojnika iz cele Crne Gore, a glavni oslonac predstavljala je vojska iz takozvane stare Crne Gore.
Neizbrisiva rđa
O pohari Kuča, tom najsramotnijem i najžalosnijem činu crnogorskog oružja, neizbrisivoj mrlji rđe koja je na to oružje pala od krvi nevine čeljadi, čak i još nekrštene dece, svakako najupečatljiviji i najverodostojniji zapis je ostavio savremenik tog događaja, najznamenitiji Kuč, Marko Miljanov Popović:
"Vojvoda Mirko doša je s vojskom na Bioče kod Morače i otlen posla Kučima ovu naredbu knjaza Danila: da mu dođu Kuči, dvanaest njinije glavara da se mušketaju, đe se ufate, a drugi narod neka se ne boji, da mu je Božja vjera, samo da im postavi sud i sjedini i s Crnom Gorom i Brdima ka jedan narod i jedna braća da budu", piše Marko Miljanov.
"Iako su se Kuči čudili naredbi da se ubije 12 glavara, među kojima su tri sveštenika, jer nijesu priznavali da su učinjeli kakvu pogrešku, za koju bi smrt zasluživali, opet su se skupili na zdogovor da vijetaju o knjaževoj naredbi. Među Kučima je u to vrijeme bila velika nesloga, stoga oni koji više znaju i zbog nazatka i nesloge očajavaju, nadaju se da će sve to
izliječit bracko jedinstvo s Crnom Gorom, govoreći: 'Bolje je da se svi zajedno bijemo, nego redom jedan po jedan', ali evo muke što ne mogau pristat da im se pogube dvanaest glavara. Zbog ovoga Kuči se još više razdvojiše.
Viši dio Kuča ojdoše kod Mirka na Moraču, a manji dio ne kće se odvojit od glavara i sveštenika kojima se smrt obećavala, a od bratstva Čejovića ne ojde niko, no svi ostaše kod svojije glavara i
popova. Oko glavara i brastva Čejovića skupi se nekoliko vojske, u kojoj su bili i četrdeset podgoričkije Turaka, i ulogori se, prema vojske crnogorske i brdske, povr biočkije strana, da se bije, kad vojvoda Mirko krene s vojskom u Kuče.
No Kuči koji ojdoše kod Mirka, nijesu mlogo marili za ovu vojsku, jer je sva jaka kučkije brastava bila šnjima, a koji nijesu šnjima tu došli, ti su čekali u svoja sela ka ozeba sunce, radujući se svak ponekom dobru: neki brackome jedinstvu, neki grbu i poglavarstvu, netko medalji ali krstu, a ko je bolji i pametniji, ta se veselio brackome ojačanju prema Turaka, pa i koji nije umio za višu srpsku sreću mislit, da mu jedinstvo koristi prinese, a on se nada e će više zla Turcima učinjet, kad jedinstvo bude - tek svaki se Kuč radovaše bez onije 12 glavara s družinom, jer i oni najsiromašniji nada se, ako ne čemu drugom, a ono pravom sudu, koji će ga branit od jačega..."
Lažno obećanje
Marko Miljanov dalje piše da je vojvoda Mirko ostao sa vojskom nekolio dana na Bioču, očekujući da mu se svi Kuči poklone i pokore. Tražio je potom da ga Kuči krijući uvedu u medunsku tvrđavu, dajući boga i božju veru da nikakva zla učiniti neće, da svi Kuči mogu mirno ostati kod svojih kuća sem onih dvanaest glavara koje je knjaz osudio na mušketanje.
Milosti ni za gubavce
''Kuči koji prvi sretoše veselu braću Kuče (one koji su predvodili crnogorsku vojsku, napomena B. S) i vojvodu Mirka s vojskom - piše, pored ostalog Marko Miljanov - biše svi ubijeni i posječeni, a zatim po sela sve puška pobi i nož posječe. Ne biše pošteđena ni đeca u kolijevke, bez razlike je li muško ili žensko, jer je svaki ita da mu ga drugi ne ugrabi i za to medalju ili krst dobije, a njega bez poštenja ostavi. Tako i starci i bolesnici, pa i da se nijesu mogli dić od starosti ali bolesti, biše posječeni i glave im poneše na mjesto, đe treba da se boj ne zaboravi. S jednom riječi: ili je bilo roma, ili slijepa, kljasta, gluva, nijema, odvojenika koji se ne miješaju s čeljadima, no se zovu gubavci, i od tije je neke nož i sablja posjekla toga puta..."
Jedno govori, drugo misli
"Neki od Kuča (Marko Miljanov ističe Baca Dragojeva i Spaha Božova) poverovali su vojvodi Mirku da će poštedeti Kuče ukoliko ga uvedu u medunsku tvrđavu, pogotovu kad je obećao da će onoj dvanaestorici "najkrivljih" samo spaliti kuće, a posle pokušati da kod knjaza i za njih izmoli milost i spasi im glave:
Vitez i junak, ili ubica dece?
6. Za Bjelopavliće oganj i otrov
7. Zbog knjeginje je i glave skidao
"Kuči se pogodiše s vojvodom Mirkom ovako: da dovedu vojsku brcku i crnogorsku po noći u grad medunski i da tu k njima svi Kuči dođu, da se, po rečenom ugovoru, sud i red postavi. Samo je još uglavljeno da se izgore kuće onijema 12 glavara, bajagi da se knjazu utuli ijed i prijed im oprosti. Kuči koje je vojvoda Mirko odredio, uzeše jedan dio crnogorske vojske, odvedoše je po noći uoči Petrova dne niz Mazanicu povr Doljana i uvedoše u Medun.
Oni Kuči koji s glavarima bjehu povr biočkije strana naredni da se biju s crnogorskom vojskom, kad čuše iz grada šemluk i viđeše za sobom vojsku i međusobno izdajstvo, nijesu boja činjeli, no su utekli kud je ko moga. Ostali narod mirno je doma sjedio, a koji su bili malo više poznati, ižljegli su sa sela da sretu vojvodu Mirka, koji je s vojskom okrenuo na Medun, ka sretnji, videći bracko jedinstvo i slogu.
No moglo se u kretanju viđet, da vojvoda drugo misli, a ne ono što je govorio; jer ne povede svu vojsku sobom, ka što se mislilo, no vojvoda lješanski sa svojom vojskom ojde uza selo Raćese na Momče, a Novica Cerović, Pavić Đikanov, kapetan rovački, i Milisav Mišnić, kapetan morački, sa svojijema vojskama otišli su gornjijem krajem Kuča preko Brskuta i Širokara, kako će pofatat roblje i stoku u planinu kučku...''
