Vitez i junak, ili ubica dece? (12): Ima vlasti, ali nema časti
Marko Miljanov je kao verodostojni svedok nastavio svoje potresno kazivanje o pohari Kuča koju je u leto 1856. godine, po naređenju knjaza Danila izvršio njegov brat, vojvoda Mirko: "U narodu se broji koliko je koje vrste poginulo i od koliko godina, starci i đeca, jer nije bio običaj u kršćanina ni u Turaka, da ubiju jedan drugom dijete, ni da se osvete đetetom prije no oružje počne nosit, a tako i starcem, kad bači pušku i boj batali, i ko bi ga ubio za osvetu, taj se osramotio, a ne osvetio".
Pop krvavih ruku
"Tako pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice zakla je troje đece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojica s Ubala. Ružica Nikolina o tome priča ovako: Kako je nosila dijete u kolijevku, vojnici je ufate i počnu raskubat. Ona je mislila da te joj uzet aljine š nje ka drugijema, no u to je ostave nesvučenu, i ona veselo krenu dalje, misleći da je potrefila na vojnike, kojijema je nisko žensku svukovat. No idući opazi ozada krv niza sebe, pometnu kolijevku na zemlju da vidi oklen je krv, kad - ali dijete nema glave, no ju je okinuo i poša rečeni pop Mijailo. Neke su majke kumile i bogoradile vojnike da im dijete ne zakolju, no vojnici, pošto ga zakolju, bačevali su ga u oganj đe kuća gori, i pričaju da je od đeteta zelen plamen.
Koruna Radonjina s Kosora nosila dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom reče joj: - Stan, ženo! što ti je to na pleći te nosiš?' Koruna reče: - Dijete, i to nekršteno, evo ga tebe na boga i sv. Jovana, ti da ga krstiš - . On joj reče: "Krstit ću ga, no čeka'. Koruna pričeka. Crnogorac kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu gore na Medun i reče vojvodi Mirku: "Evo sam posjeka glavu. Kad je iznio đetinju glavu bez kose, svaki se od tuge stresa, ko je tu bio i vidio. Pričaju da mu vojvoda nije aferim da, no je mršnuo na njega, govoreći mu: "Poganski sine! Nijesi ju moga metnut đe svi drugi!"
Opljačkali i Bogorodičinu crkvu
O ponašanju crnogorske vojske tih krvavih julskih dana 1856. godine u Kučima, posebno govori opis pljačke crkve u selu Kosor, koji je ostavio Marko Miljanov: "Pošto je vojska Mirkova opljačkala Medun, ko je što stiga, i izgorela kuće, krenuo je doma preko Kosora. Kad su došli kod crkve kosorske, njegovi vojnici kamenjem su joj vrata slomili, iz crkve što se moglo ponijet ponijeli su: knjige, krstove i kolo sv. Bogorodice, a što mu nije valjalo, to je uždio ognjem i polomio. Ni grobove pred crkvom nije ostavio, no sve polomiše, što nije moga oganj izgoret. Kad su ovi grozni zulum činjeli u crkvi, reka je stari Turo Đurov, potomak vojvoda Petrovića: "Zašto, vojvoda Mirko, ovo da se čini od crkve i
grobova?' Vojvoda mu je odgovorio: "Nije ovo crkva no džamija Turo!' - Nije no crkva rišćanska i rišćani su je gradili, da se u nju rišćanski bogu mole od nekoliko stotina godina, pa joj ti danas tursko ime daješ, pošto ju krvnički poara i satrije. Dosta si zla učinio, a da ne rušiš i ne pališ bogomolje. Evo koliko ti je glava kršćenije uvršćeno, ima si se čim zadovoljit i bez crkava.'
Crnogorci, predvođeni vojvodom Mirkom, tom prilikom su opljačkali Medun, čak i crkvu: "Tom prilikom poarana je crkva medunska - piše dalje Marko Miljanov - i ponešen iz Kuča Sv. Arsenije. Kažuju da su ga kaluđeri donijeli iz Pećke patrijaršije u Manastir morački, no iguman
morački Dimitrije reka je kaluđerima da ga nose u Kuče, govoreći:
"Tu je slobodan od Turaka, a ovđen ga ne smijemo držat blizu Kolašina i drugije Turaka. I donijeli su ga u crkvu medunsku, đe je staja dok je vojvoda Mirko doša i ponio sveca ka i drugo..."
Uljanik popa Luke
''Glave ljuđi i đece, koje su posječene skupljene su na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi i' vojvoda Mirko moga gledat i viđet koliko i' je. Govore da i' je bilo 243 i da je u te glave bilo 17 vojničkije koji su mogli u boj otis da se biju s Turcima, a drugo su bili starci, bonici i đeca. Ne znam je li ovi broj pravo rečen, teke ovo znam: da nijesu vojnici brcki i crnogorski branili, Bog zna koliko bi tu još glava posječeno bilo"- zaključuje Marko Miljanov opis stravičnog bilansa zločina vojvode Mirka u Kučima.
Priču za sebe predstavlja ponašanje vojske koju je predvodio vojvoda lješanski (Marko Miljanov mu iz nekih razloga ne spominje ni ime ni prezime, ali Ljuba Kovačević, priređivač i izdavač prvog izdanja ove Markove knjige, napominje kako je od Toma Oraovca saznao da se ovaj vojvoda prezivao Uskoković, što upućuje na zaključak da je nesumnjivo riječ o lješanskom vojvodi Ivanu Uskokoviću, prim. B).
Njega su u raćeškom selu dočekali bratski i prijateljski, a on je one sposobne za oružje primio u svoju vojsku. Vojvodin pobratim Vučeta Mirkov i nekoliko plemenika Vujoševića otvoreno su ga upitali da li imaju razloga za kakav strah od njegove vojske, a on se gotovo uvrijedio: "Ti ka da si zaboravio, pobratime, e smo ja i ti po Bogu braća..."
Tu se zakleo da dolazi kao prijatelj i da niko nema razloga za strepnju. Kuči su mu povjerovali i onda mu priredili doček, konak i večeru, kako priliči pravim prijateljima, ali je vojvoda sve to sjutradan bacio pod noge: "Kad su sjutra dan čuli glas od Meduna da je vojska vojvode Mirka sve što je stigla posjekla" - zapisao je Marko Miljanov.
Vojvoda bez srca
Onda vojvoda lješanski, znajuć pod čijom je zapovijesti, oslabi i pušti te njegovu (pobratimovu, napomena B. S) vojsku posjekoše kod njega na guvno u selo raćeško. Zaludu mu je Vučeta reka: "Šta je ovo, pobratime! Kamo ti bracka i Božja vjera, koju juče davaše svakojemu rišćaninu?' Vojvoda mu je odgovorio: "Boga mi ti, pobratime, ne mogu ništa, no stariji zapovijeda'. Tako Raćesi i Vujoševići pogiboše, selo opališe i oplijeniše. Vojvoda nema rišćanskoga srca da odbrani pobratima i njegovu družinu, koje bješe primio u svoju vojsku, ka što su odbranili drugi neke, kojijema nijesu amanet i vjeru davali, a kao senat i vojvoda moga je i od drugije branit, kad i' je već jednom sebe primio, stoga mu govore u stihove: Ima vlasti, no ne ima časti...'
