Vitez i junak, ili ubica dece?(4): Pohara Pipera
Već u prvoj godini vladavine, tačnije 7. novembra 1852. godine, knjaz Danilo je preduzeo svoju prvu "kaznenu ekspediciju" protivu neposlušnih i nepokornih brđanskih plemena, a sve u želji da ih pokori i definitivno pripoji Crnoj Gori. Bio je to početak njegovih poznatih pohara crnogorskih plemena, velikih i nikada nezaboravljenih zločina koji se ni danas niti ikada neće moći opravdati bilo kakvim pričama da je to bila cena učvršćivanja crnogorske državne zajednice.
Na udaru su se prvi našli Piperi, a knjažev "bič božji", naravno, u svim ovim akcijama bio je njegov okrutni brat:
"Našao sam za dobro u ovaj čas krenuti u Pipere su nekoliko vojske" - piše knjaz Danilo ruskom konzulu u Dubrovniku, Gagiću, objašnjavajući razloge i cilj pohoda na Pipere - "i sva je prilika da će Skadarski paša odužom rukom i svojom silom protivu mene udariti..."
Vitez i junak, ili ubica dece?
(1): Gledaću da se proslavim zlom...
Knjaz Danilo sve pravda strahom od Turaka, koji su, uistinu, neprestano nastojali da potkopaju jedinstvo i slogu crnogorskih plemena, da ih pomute i zavade, kad mitom i obećanjima, kad ucenama svakojakim i pretnjama.
Četrnaest dana kasnije, knjaz Danilo ponovo piše Gagiću i izveštava ga o rezultatima pohoda na Pipere, ali Gagić očigledno nije bio zadovoljan tim izveštajem pa traži podrobniji i detaljniji. Po knjaževom odobrenju i zapovesti, izveštaj sada piše njegov ađutant Bjeladinović:
"Odmah kako je Njegova Svjetlost prispio s vojskom u Pipere za pokoriti one odmetnike" - piše Bjeladinović - "jedan se je dio od njih pokorio i panuo pod nogama Njegove Svjetlosti, kojima je milostivo oprostio, a veći dio glavnije odmetnika, odbjegli su Osman-paši. Domovi ovih odmetnika po pravednoj želji oružanog naroda, odma su bili oboreni i razrušeni, a njihove familije nevredimo protjerane iz Crne Gore..."
Ne veruj dušmanima iz Bijelopavlića
Pošto su jednom već osetili nemilosrdnost knjaževu i shvatili da sa njim i njegovim surovim bratom nema šale, da on ne preti na prazno već glave skida i za mnogo manje, Piperi su, čim su čuli za "poslanicu" Bjelopavlićima u kojoj i njih nebiranim riječima opominje, požurili da odgovore knjazu i izraze mu lojalnost:
"Što čuješ zborove bjelopavlićske" - pišu u ime Pipera kapetan Vule Nikolin i Jole Piletić - "mi u to nijesmo zadavamo ti božju vjeru glavari piperski, ni znamo za to. No te kumimo Bogom i Svetijem Petrom, nemoj vjerovati našije dušmana Bjelopavlića; a to će doći viđen dan, na koga kreneš krivoga, mi smo ti gotovi vazda. A mi čujemo da nas neko opada u vas, a to će se znati, ko će biti Vuk Branković..."
Reakcija Bjelopavlića je, međutim, bila dvojaka. Jedni su takođe pohitali sa pokajničkim pismima i molbama za oprost, a drugi su, predvođeni uglavnom grupom uglednih prvaka iz bratstva Boškovića, provalili u barutanu u Ostrogu i snabdeli se oružjem, prahom i olovom, naumni da dočekaju i odupru se knjazu.
Poharom Pipera on je nedvosmisleno stavio do znanja da neće imati milosti ni prema ostalima, da će svaku nepokornost i nelojalnost strogo kazniti. To ipak nije ugasilo žar nezadovoljstva koji je pritajeno tinjao u ovim plemenima i dovoljna je bila samo varnica da ga rasplamsa i pretvori u požar pobune.
Knjaz Danilo je to osjećao, a nesumnjivo, imao je i svoje ljude, doušnike i špijune, koji su mu dojavljivali o svakom tajnom zboru i dogovoru plemenskih prvaka. U ruke su mu izgleda dospela i neka njihova pisma, pa je to, po svoj prilici, bio i neposredan povod za jedno pismo koje je on uputio Bjelopavlićima 18. juna 1854. godine (po starom kalendaru), petnaest dana nakon njegovog neslavnog boravka na Trojičindanskom saboru u Ostrogu, za koje Dušan Vuksan veli da nigdje u knjaževom arhivu nije našao "tako teške riječi", a teško da se nešto slično može naći i u bilo čijoj drugoj državničkoj i diplomatskoj korespondenciji:
Četrnaest glava
Sigurno je, naravno, da ni u jednom od tih pisama sa cetinjskog dvora nije kazana cjelovita istina o tome šta se stvarno tog novembarskog dana zbilo u ovom ponosnom crnogorskom plemenu. Knjaz Danilo je došao u Pipere sa oko hiljadu vojnika. Neposredan povod je, navodno, bilo odbijanje Pipera da plaćaju poreze i namete koje je zaveo knjaz Danilo. Uviđajući besmislenost otpora pred tolikom silom, Piperi su se u najvećem broju poklonili pred knjazom, svi sem nekoliko ključnih kolovođa pobune na čelu sa Radovanom Mrčaricom, koji je preko Spuža i Skadra umakao u Carigrad. A koliko je Mrčarica bio u pravu i koliko je njegov strah bio opravdan, najbolje pokazuje činjenica da je četrnaest viđenih ljudi ovog plemena koji su tom prilikom, na ovaj ili onaj način, dopali u ruke knjazu Danilu i njegovom bratu, pogubljeno kao buntovnici i nepokornici.
"Od Nas Danila Petrovića, Knjaza Crnogorskoga i Brdskoga, serdaru Ramu i svijema kapetanima bjelopavlićkijema pozdrav.
- Čuo sam nekakve zborove, što se zbori tamo u vas, od kako sam ja u Ostrog bio, ali opet razmišljavam, da nije ništa istina od toga, što sam čuo, jerbo kad bi sve to istina bila od vas što sam čuo, zaista neka bude uvjereno malo i veliko da bi za vas gori bio, nego li što je bio Omer paša prošle godine. No ja naređujem vama, gospodi kapetanima, da vi prvi umuknete i da držite vaš jezik za zube, inače biste se mogli brzo kajati; i ne uzbunjujte moju pravu raju.
- I ova moja zapovijed da bude proglašena na Prentinoj glavici.
- A čuo sam da i Piperi nešto bleje, i s vama se druže, Brankovići i ližisahani. A mene nije stalo ni za vas, ni za Turke; i nemojte misliti da ja ne znam iz čije su glave ove riječi proizašle, jerbo vama je dobro poznato, da niti sam ja, ni stari vladatelji, koji su bili crnogorski, nikad nikome zuluma učinili nijesu, no su se vazda mučili za obdržati vas i ostale Crnogorce, koje vi dostojni nijeste bili njih imati za Gospodare. A po danas činite kako hoćete, ako vi basta!..."
