"Prema pričanju Jola Piletića", piše Oraovac, "ovaj je momenat bio tužan i veličanstven. Svi glavari stoje oko knjaza, a on sjedi na stolovaču, vojska pozadi njih, a sa istočne strane vojvodine kuće žene i nejaka djeca odbjeglih Boškovića. Svi sa dahom zastalim u ustima posmatraju kako neman ognja sve više u visinu raste, a vjetar po okolini raznosi prijatni miris od slanine, mesa i ostalih životnih namirnica pune ko košnice meda Vojvodine kuće. Na licima žena i djece Boškovića ni traga od žalosti ili uznemirenosti. Ova hladnoća izgleda njihovih lica i savršena, puna dostojanstva, mirnoća, knjaza je dovela do pravog besnila (ludila), pa je namah skočio sa stolice i naredio da se roblje (porodice) Boškovića dovede pred njega. Perjanici (kabadahije) privedoše žene i djecu. Među ženama knjaz spazi svoju sestru Janu, ženu vojvode Rista, i brzim joj koracima priđe i reče:
- Jano, pljuni na izdajnoga popa Rista, pa idi i budi popa Đura Kusovca - ti, pope Đuro, pošto ti je umrla žena, uzmi Janu za ženu.
Ali Jana uzvrati knjazu:
- Nijesi pogodio, Zeko (knjažev nadimak iz djetinjstva), ja nikad neću pljunuti na mog vjernog muža, vojvodu Rista Boškovića, on je uradio ono što bi svaki pošteni Crnogorac učinio, ja se sa njim ponosim i dičim se što sam njegova žena. On, ni niko njegov, nije bio izd-ajnik, već su izd-ajnici oni koji su udarili na čast junačkog i viteškog plemena bjelopavlićkog. Vojvoda Risto je osvijetlio obraz svoj i svoga plemena, oprao obraz plemena od tvojih lajavaca, koje ti štitiš i pomažeš, ne bilo ti prosto ni pred bogom ni pred ljudima, i ka neće.