Vitez i junak, ili ubica dece? (13): Sve će nas Bog kazniti!
Uprkos zlotvorskim naredbama velikog vojvode Mirka Petrovića, nisu se svi jednako poneli u drugoj pohari Kuča, u leto 1856. godine.
Bilo je i onih koji nisu poslušali sve njegove zločinačke i krvoločne naredbe, niti postupili kao onaj neverni lješanski vojvoda i njemu slični iz nekih drugih plemena i nahija, koji su nastojali da se dodvore vojvodi Mirku i Danilu, njegovom bratu - gospodaru, koljući decu i ubijajući nemoćne.
Svetli primeri čojstva
Marko Miljanov, svedok ovih događaja, ističe i takve primere: "Gornja vojska kojom su zapovijedali Novica Cerović, Milisav Mišnić, komandir morački, i Pavić Đikanov, kapetan rovački, niđe za sobom traga od zločinstva nije ostavila. Kad su došli od planine u sela kučka i viđeli što nijesu mislili da te ikad viđet: da je staro i mlado, romo i slijepo pod mač palo, stare i mlade glave na gomile skupljene, a leševi bačeni u ublove i ognjeve - ne može se ovđe opisat žalost i tugovanje vojske i vojskovođa. Videći taj gadni i bezbožni užas, vojnici su zatvarali oči da ne gledaju taj srpski pokor. Milisav Mišnić i Pavić Đikanov bili su sami sebe rukama u prsi, lelečući i naričući za domaćom nesrećom, s kojom se gubi pred Bogom i pred svijetom. Ovako su mnogi vojnici i glavari činjeli,
gledajući na gomile skupljene posječene glave od staraca i đece, od kojije mnoge nijesu imale kose: đetinje nijesu još počele kosmatit, a staračke se ogulile, i zubi od starosti pali, da i je tužno bilo i žive gledat, a ne sad u gomili glava posječenije bogalja i ako nikad ne bjeu mrski drugome nako
Turcima; jer u toj rpi oguljenije glava bile su i glave Zeka Jokanovića, Nikole Radonjina, Ivana Nikolina, Radovana Stankova, Jovana Nikolina i drugije starije turskije krvnika koji su u svoje vrijeme bili strašilo Turaka.
Vojvoda gori od Turčina
Koliko je vojvoda Mirko u ovom neslavnom pohodu i vojevanju na braću ispoljio bezdušnosti i krvoločnosti, koliko podmuklosti i neviteštva, najbolje govori njegov postupak prema jednom od onih koji su ga sreli na Bioču i omogućili mu da nesmetano, bez izgorelog zrna baruta, uđe u medunsku tvrđavu - Nikoli Jovanoviću, ali i prema glasitom junaku Savu Paunovu.
Nikola Jovanović s družinom - veli Marko Miljanov - srio je vojvodu Mirka na Morači i uveli vojsku po noći u grad. Mirko je u njegovu kuću konačio sa svojom gospodom i slugama. Kad je iz kuće krenuo, krene da ga ubije, ali ga odbraniše pomenuta dvojica (Jole Piletić i Petar Vukotić, prim. B. S), tj. život mu odbraniše, a imuće ne mogoše, no mu sve što je ima uze. Samoga oružja srebrnoga, pušaka i noževa, naramak, u koje bješe sablja, što ju darova Sv. Petar prađedu Nikolinu, i amajlija koju je darova vladika Rade ocu Nikolinu.
Narod se čudio, i njegova ista družina, što učinje vojvoda Mirko: da poara kuću u koju je konačio i ljeba jeo. Narod je nabrajao koliko je turskije paša sačuvalo srpske kuće u koje su konačili, kad su srpska sela palili i plijenili, a vojvoda Mirko poara svoje! Njegova mlađa i starija gospoda mrčom su se omrčila, gledajući što čini vojvoda, ali nijesu mogli odbranit više no pojedini život, jer on je ima vladalačku vlast."
Reko da i' je tužno bilo i žive gledat, a kad sam, ka dijete, o njima sluša kako se govori, ne oća što više željet, no da mi je ka koji od nji' bit'. Suze mi na oči udare, kad zborim i pišem o junacima, koji su me u moje mlade godine, naslađivali njinijem đelima, a i brige mi zadavali u misli: oću li ja ka oni bit'. Mnogi od vojnika i glavara tužnijem srcem kaževali su mi s kakvijem su bolom te glave gledali i razgledali, tražeći glave svojije prijatelja. Gornja vojska i njene vojskovođe tužnijem srcem gledali su ovi polom, koji je donja vojska izvršila. Pavić Đikanov i drugi neki glavari toljagom su ćerali svoje vojnike iz ubalske crkve, koji bjeu
uljegli, da se prekrste i Bogu pomole. Pavić je ka nezdrav od tuge udara svoje vojnike, govoreći:
Krstom protiv bezbožnika
Marko Miljanov ističe i neke glavare iz najbliže okoline vojvode Mirka koji su branili Kuče koliko su mogli. Pored ostalih, i Jole Piletić i Petar Vukotić. Pomenuti Savo Paunov, kako piše dalje Miljanov, bio je ranjen u boju sa Turcima osam dana ranije, i ležao je u postelji. Ali je moga na štap ižljeć u selo, da vidi vojvodu Mirka s gospodom u kuću Nikolinu, jer je žalio što ga nije moga na Moraču srest ka drugi, i nada se aferimu od vojvode, kad ga vidi ranjena od puške. No mjesto toga onakav junak, kojemu je rijetko para nać u mlade junake, nađe otvoren grob, da ga ne odbraniše Petar i Jole, ali imaće (imanje, nap. B. S) mu ponesoše ka drugijema. Savovo dijete spasio je Mićo Lubarda s Ljubotinja, koji se tu potrefio. Pop Mićo je pitao Savovu ženu, je li joj kršćeno dijete, a kad mu je ona kazala da nije, reče joj:Ja sam pop, daj krstimo ga, ako Boga znaš, da ti ga ne zakolju ovi bogozaboravnici, kojije nije prije bilo."
"Izlaz' iz crkve, bezbožna vojsko, ne zaslužuješ u crkvu da ulaziš, ni da se Bogu moliš! Vojnici su mu govorili:
Nijesmo mi krivi, kapetane, za zločinstvo koje su drugi činjeli.
Pavić i družina proklinjali su prave i krive i sami sebe, govoreći:
Sve će nas Bog kastigat, tek ovako činimo; pa i od Turaka ovo da činimo, a ne od samije sebe.
Ovo nije govorio samo Pavić i drugi neki no svi Brđani i Crnogorci, bez onije koji su to činjeli."
Dugo narodno pamćenje
Narod kučki je dobro zapamtio i zlotvore i dobrotvore. Zapisujući deo tog narodnog pamćenja i predanja, koje se prenosilo na potomstvo, pored već rečenog, Marko Miljanov tačno nabraja i ističe, i po plemenima i pojedinačno, kako se ko ponašao u pohari Kuča: "Piperska vojska uopšte branila je Kuče i žalila ka svoje zlo, a samo mali dio bio je družina
zločinstva. Tako i Bjelopavlići bez Vražegrmaca s malijem dijelom žalili su i branili Kuče ka svoju braću. Čevljani su odbranili Kuče, đe su goj do nji mogli doć. Vojska Njeguška, cucka, bjelička, ćeklička, pješivačka, sve ove vojske čuvale su se od zločinstva, nako da je krijući koji što učinio."
