Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti (7): Burme čuvaju kao amajlije
Hroničari filma, koji podsećaju na stogodišnjicu rođenja i dvadesetogodišnjicu smrti slavnog američkog glumca Roberta Mičama, napominju da je on "najslavniji Crnogorac sedme umetnosti", oživljavajući tako stare priče da ova legenda Holivuda vodi poreklo sa Balkana, da mu je otac rodom iz Banjana, u današnjoj opštini Nikšić.
Nesrećnom ocu Tripku Mićunoviću su tek sutradan javili da mu je ćerka jedinica, Vukosava, nastradala na železničkoj stanici Podbožur i da je prevezena u Nikšić, u bolnicu.
Majčina prevelika tuga
Zatekao ju je živu i smogla je samo toliko snage da skine vereničku burmu s ruke, da mu je doda ojađenom ocu i tiho izgovori: "Zbogom!"
- Tu burmu ja eto i danas čuvam u kući kao amajliju i uspomenu na tako tragično stradalu sestru, koju, naravno, ne pamtim pošto sam se rodio gotovo deset godina kasnije - kaže Tripkov sin Dragiša.
Poreklo Mičamove naravi
Po vrletnoj naravi, po tom osobenom stavu Roberta Mičama prema životu i svetu, po tome što nije voleo nikakav publicitet, niti išta što nije zaslužio i lično zavredeo, Dragiša Mićunović sudi da on liči na čoveka sa crnogorskog krša, onoga koji nije navikao da mu iko išta daje, prema kojemu je bila škrta i nedarežljiva i priroda pa i ljudi - onoga kojem ništa u životu ne pada lako i veruje samo u ono što stekne sa svojih deset nokata - i to ističe kao jedan od tvrdih dokaza da je on ipak list sa ove gore.
- Njena majka Joka je poslije, pritisnuta velikom tugom i mukom zbog takve ćerkine grozomorne smrti, tim više što se vraćala iz posjete njoj u nikšićkoj bolnici, šest godina tugovala i jadikovala za njom i onda jednog dana izvršila samoubistvo - objesila se...
Tako je moj otac poslije 33 godine braka, ostao sam kao panj u krčevini, da se zlopati i tuguje za izgubljenom familijom. Ipak, trgao se, shvatio da živi moraju da žive i smogao snage da se u 61. godini života ponovo oženi, mojom majkom Savom. Bila rodom od Miljanića i bila mlađa od njega punih trideset godina.
Nesuđeni profesor istorije
Dragiša Mićunović je završio osmogodišnju školu u Rudinama, do koje je putovao svakog dana po sedam kilometara u jednom pravcu, a onda je završio za automehaničara 1975. godine. Kao jedan od šest najboljih bio je oslobođen nekih ispita na maturi.
- Moj razredni starješina Petar Nikolić, koji mi je predavao matematiku, predložio je da idem na Pedagošku akademiju i nastavim studije, a i on je baš te godine prešao tamo za profesora. Petorica mojih drugova su prihvatili njegov predlog, a ja nijesam jer sam želio da studiram mašinstvo u Titogradu, današnjoj Podgorici. Tamo sam, međutim, nekako zakasnio za upis pa sam se vratio kući, a da ne bih uzalud izgubio godinu, javio sam se da idem u vojsku. Tako sam se u decembru 1975. našao u kasarni Jugoslovenske narodne armije u Tuzli, u školi rezervnih podoficira.
Po povratku iz armije, počela je da me progoni čežnja za obrazovanjem, želja da postignem sve ono što nijesam postigao u dotadašnjem životu i školovanju. Zato sam, nakon svega, odlučio da upišem studije istorije i geografije na Pedagoškoj akademiju u Nikšiću. Namjeravao sam da vanredno studiram sa sela, ali mi se uskoro ukazala prilika da se zaposlim u Građevinskom preduzeću "Crna Gora" u Nikšiću kao rukovalac na građevinskim mašina. U međuvremenu mi je, 1979. godine i otac umro pa su mi ovđe na selu same ostale majka i sestra, tako da mi je i to bila velika obaveza - dotle da sam ubrzo shvatio da od studija neće biti ništa.
Potpuno sam se posvetio poslu i 26 godina krstario sa gradilišta na gradilište, a za sve vrijeme nijesam zapuštao ni selo i imanje. Svaki slobodan dan, svaki vikend ili praznik, koristio sam da dođem ovđe i održim domaćinstvo. Jedno vrijeme sam, kad se radilo na gradilištima u Nikšiću i oko Nikšića, čak i putovao svakodnevno odavde na posao i uveče se vraćao. Uz sve to, svojim radom i trudom, bez dinara kredita i bilo kakvih pozajmica, od svoje plate i onoga što se moglo zaraditi i unovčiti na selu, kupio sam mali plac u Kličevu na periferiji Nikšića i uspio da sagradim finu spratnu porodičnu kuću.
Prije nego što se udala za moga oca, moja majka je imala nekog momka, koji je bio i vjerio i dao joj i burmu.
- Desilo se, međutim, da je on poginuo u Drugom svjetskom ratu. Ona je, ipak, sačuvala tu burmu kao uspomenu na njega i evo je i ja danas čuvam u kući. Pošto mi je majka umrla, ja sam tu burmu jedno vrijeme nosio i na prstu, ali sam stalno imao nekakav čudan i nelagodan osjećaj, dotle da više nijesam mogao da izdržim već sam je skinuo. To isto će se poslije desiti i mom sinu koji je, kad je pristasao, takođe poželio da nosi tu babinu amajliju.
U braku sa Savom Tripko je za kratko vrijeme je dobio troje đece, baš kao da je nekakva viša sila navijala da mu tako zaliječi rane za izgubljenom đecom i porodicom iz prvog braka. Najstarija je Dragica. Udata je u Drobnjak, za Đurđića, ali, nažalost, ona nema poroda. Ja sam njihovo drugo dijete, rođen 1957. godine, a treći je bio naš brat Svetozar, mlađi od mene dvije godine...
Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti:
(1): Legenda Holivuda iz Nikšića
(2): Stranac u svojoj otadžbini
(3): "Slepi putnik" u Njujorku
Iznenadna nesreća
Izgledalo je tada da se na pragu moga oca konačno rasprtila sreća i da će se u njegov dom vratiti život i radost, ali nije, nažalost, bilo tako. Otac je, iako već starac koji se primakao osamdesetoj, čuvao ovce. Bila velika bijeda i siromaština, pa se živjelo samo od onoga što se zaradi na posnom, golometnom kamenjaru. Tog 7. juna 1968. godine, upamtio sam za sva vremena, ocu je u čobaniji pomagao i Svetozar. Imao je tada devet godina, bio đak drugog razreda. Otac je išao ispred stada, a on pozadi prigonio i okupljao ovce. Tu gore pod brdom, na kojem je nekad bila italijanska postaja, Svetozar je tog dana našao neeksplodiranu bombu, ispala iz jedne stare, šuplje lipe, koju je tih dana oborio vjetar. On, naravno, nije znao kakvu smrtnu opasnost drži u rukama, počeo je, vjerovatno, nešto da šarka oko bombe, a kad je ona grunula bilo je prekasno da otac reaguje i upozori ga. Dovezen je živ u nikšićku bolnicu, ali je u toku noći podlegao strašnim ranama.
