Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti (2): Stranac u svojoj otadžbini
- Selo Smrduša i ovaj naš zaselak Đurđev Do - kazuje Dragiša Mićunović - bili su turska ispasišta do 1858. godine, do poznate Grahovske bitke.
Moj prađed Šćepan ovđe je doselio negđe oko 1860. godine. Bio je oženjen od Kilibarda i imao je pet sinova. Jedan od njih, zvao se Luka, bio je moj đed. On se vrgao na oca i takođe imao pet sinova - Gavrila - Gaja, Toma, Jovana, Blaža i Tripka. Imali su i sestru Radušu, koja je bila udata u Tomanovića, a svi su rođeni prije 1900. godine.
Slavna pobeda
Posle Grahovske bitke, te slavne pobede nad Turcima, prvo je knez Danilo Petrović, a naročito njegov naslednik knjaz i kralj Nikola Petrović, počeli su da naseljavaju okolona područja, uglavnom porodicama iz Katunske nahije. Tako su u selo Smrduša i zaselak Đurđev Do stigli i preci Dragiše Mićunovića.
Argentina prva stanica
Gajo, kao najstariji, kao i mnogi njegovi vršnjaci toga vremena, otišao je 1907. godine u Ameriku. Roditelji, četiri brata i sestra, ostali su ovđe s nadom da će se on iz svijeta vratiti kao bogat čovjek i pomoći i njima da opstanu u ovom ljutom, uvijek žednom kršu.
Međutim, 1916. godine, u jeku Prvog svjetskog rata, umro mu je otac, a godinu dana kasnije, naša kuća je doživjela veliku porodičnu tragediju: naišla je švapska kaznena ekspedicija, spalila nam kuću, ubila dvojicu mojih stričeva, Jovana i Toma, i ranila babu. Moj otac je pukim slučajem izbjegao smrt - tog dana je bio u ujčevini, a stric Blažo se zadesio u Herceg-Novom na nekom radu.
Na osnovu dokumenata koji se čuvaju u ovoj kući kao uspomena na moga strica Gaja i njegovu sudbinu, on se, po svoj prilici, otisnuo u svijet krajem 1906. ili početkom 1907. godine, tek što je napunio osamnaest godina, a priču o njemu temeljim na onome što je on donio iz Amerike 1924. godine i što je iza njega ostalo poslije smrti.
Sasvim je sigurno da je on prvo dospio u Južnu Ameriku, u Argentinu, odnosno u Buenos Ajres. To potvrđuje njegov originalni rječnik španskog, engleskog i italijanskog jezika, koji je sačuvao i donio iz Amerike, a na njegovim koricama je upisano njegovo ime, 1907. godina i mjesto Buenos Ajres...
Drugi važan dokumenat je njegov jugoslovenski pasoš, koji je, što je posebno zanimljivo, dobio 1924. godine, kad je odlučio da se vrati u Jugoslaviju, odnosno tada još Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. (To svakako govori da je on najverovatnije, kao i mnogi drugi koji su tih prvih godina dvadesetog veka odlazili iz Crne Gore u svet, otišao ilegalno, bez pasoša, a na takav zaključak upućuje i činjenica da je prvo otišao u Južnu Ameriku, odnosno Argentinu, u koju se tih godina moglo ući i bez pasoša, napomena B. S).
Kako je on za 17 godina boravka u Americi - veli dalje Dragiša Mićunović - po svoj prilici, bio stekao američko državljanstvo, kao američkom državljaninu te 1924, godine kad je naumio da se vrati, bio mu je dopušten samo šestomjesečni boravak u otadžbini i to je jasno upisano u pasošu.
Velika tajna
Ostaće zasigurno velika tajna zašto se on tada vratio iz Amerike, a posebno zašto se po isteku tog šestomjesečnog roka, niti ikada kasnije, nije ponovo vratio u Ameriku, u kojoj mu je, sasvim je sigurno, ostala porodica, žena i troje djece.
To, uz njegovo kazivanje, nepobitno potvrđuju i fotografije koje je donio iz Amerike i koje su evo do danas pretrajale i čuvam ih kao dragocjene uspomene, zajedno sa to malo drugih njegovih dokumenata i stvari na osnovu kojih se može sa dosta sigurnosti i vjerovatnoće zaključiti, kud se kretao, dokle je stizao i šta je radio u Americi.
Američka ambasada ni da čuje
Dragiša Mićunović se obraćao i američkoj ambasadi u Podgrici s molbom da mu pomognu da uspostavi kontakt sa potomcima Roberta Mičama, ali su ga oni odbili.
- kako su kazali, oni ne mogu da daju nikakve lične podatke o amričkim državljanima i uputili me na neki broj sajta preko kojeg mogu da se interesujem i lično potražim to što me zanima. Na taj sajt smo uputili sve ove fotografije, kopije dokumenata i ostalo što smo imali, ali nikad nijesmo dobili nikakav odgovor - kaže Mićunović.
- U našoj kući se kao amajlija čuva i prsten moga strica Gaja sa njegovim inicijalima, koji bih ja sjutra sa velikom radošću poklonio nekome od njegovih potomaka da imaju uspomenu od svoga đeda, jer ja bih, na primjer, uspomenu i kakav krivi štap moga đeda, a kamoli prsten sa njegovim imenom. Tu ima i još nekih uspomenica koje bih im poklonio i kako sam stariji ta želja me sve više zaokuplja i pritiska - veli Dragiša Mićunović.
Sutra - Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti (2): "Slepi putnik" u Njujorku
