Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti (1): Legenda Holivuda iz Nikšića
Hroničari filma, koji podsećaju na stogodišnjicu rođenja i dvadesetogodišnjicu smrti slavnog američkog glumca Roberta Mičama, ne propuštaju da napomenu da je on "najslavniji Crnogorac sedme umetnosti", oživljavajući stare priče da ova legenda Holivuda vodi poreklo sa ovih strana, da mu je otac rodom iz Banjana, u današnjoj opštini Nikšić.
Vrletna narav
Ne nude pri tom nikakve konkretne i nove dokaze, a Mičama opisuju kao "kršnog, sirovog i pravičnog", da je u karakteru i moralu do kraja života, sve do iznenadne smrti u osamdesetoj godini života, 1997, ostao "buntovni mladić", "arogantan i sarkastičan", čovek koji "nikada nije prestao da ne govori istinu i kritikuje američku politiku i kapitalizam kao sistem", da je bio i ostao velika filmska zvezda koju je lansirao Holivud, no zvezda koja nikad nije prestala da kritikuje tu moćnu "filmsku fabriku", koja je s prezirom govorila o njoj i nikad se nije povinovala niti prihvatila njene kanone.
Upravo u tom Mičamovom vrletnom karakteru i ćudljivoj naravi, tvrdoglavost i nepokoru, mnogi traže njegove brđanske, crnogorske gene. U Banjanima, u Đurđevom Dolu, atar sela Smrduša na tromeđi sadašnjih mesnih zajednica Trubjela, Vilusi i Velimlje, međutim, živi šezdesetogišnji Dragiša Mićunović, koji već decenijama, od prvog pomena da je Robert Mičam možda poreklom sa tih strana, uporno traga, slaže kockice i nastoji da dokaže da je legendarni glumac zaista odatle, njegov brat, sin njegovog najstarijeg strica Gavrila - Gaja Mićunovića.
Istorijska Smrduša
Prema legendi, pa i po nekim zapisima, ovdje je nekad neko presreo nekakvu osvajačku i zulumćarsku vojsku, rastjerao je potukao po ovim kamenitim grabinama. To se, po tim izvorima, navodno dogodilo na mjestu zvanom Borak, gdje je danas drevno mjesno groblja sa brojnim stećcima i nekropolama, a vezuje se za humskog vojvodu Vlatka Vukovića Kosaču, koji je, kao što je poznato, 1388. godine, godinu uoči Kosovske bitker, kod Bileće potukao moćnu tursku ordiju. Kako je bilo ljeto i kako nije imao ko da zakopa leševe koji su ostali na bojištu, ubrzo je počeo da se širi nesnosan smrad da se zadugo nije moglo proči karavanskim drumom koji je tuda vodio od Nikšića ka Bileći i rebinju i dalje ka Dubrovniku i Mostaru na jednoj i Sarajevu na drugoj. Tako je ovo selo od tada dobilo i do danas zadržalo ime Smrduša.
Koščati bistroum, koji je punih 26 godina, kao rukovalac na građevinskim mašinama prolamao klance i nedohode i pravio puteve u besputima, otvarao vidike u nevidima, pošto je i njegovo građevinsko preduzeće "Crna Gora" iz Nikšića, kao i tolika druga u vremenima tobožnjih neophodnih i "revolucionarnih" tranzicija i privatizacija otišlo na doboš i u propast, prije dvanaest godina se sa suprugom Stanojkom vratio u rodni kraj, otvorio rodnu kuću u Đurđevom Dolu i zakovinao buljuk od pedesetak ovaca, krdo od deset krava i solidan uljanik - košnice, vele, ne valja brojiti...
Od tada, osim što je postao ugledni i imućni domaćin i sav se posvetio knjizi - pročitao je dela više od 170 pisaca, domaćih i stranih, nekih, poput Njegoša, Andrića, Getea, Dostojevskog, Dučića... i celokupna dela - naučio je da se služi i snalazi i na internetu.
Brat Robert i ja
Dok govori o piscima i knjigama koje je pročitao, pa i u razgovoru o svakidašnjim stvarima, Dragiša Mićunović često citira misli, poruke i poduke iz njih ili odrecituje po koji stih.
Na pitanje kako u tim godinama može tako dobro da pamti i čuva od zaborava toliko citata, on šaljivo odgovara: Pa ako je moj brat Robert mogao godišnje da snima po dva-tri filma i napamet uči toliko uloga, mora da ja po tome ličim na njega...
Tajna odneta u grob
Tako je, u početku i uz pomoć prijatelja, onih koji su u tome bili veštiji od njega, krenuo da odgoneta i tu veliku tajnu, zagonetku koju je još daleke 1962. godine u grob poneo njegov stric Gajo:
- Nekada je ovdje u Đurđevom Dolu - počinje svoju ispovest Dragiša Mićunović - bilo petnaestak kuća, odnosno živjelo oko sto stanovnika, od kojih je bilo pedeset i petoro đece. Od njih pedeset petoro, kad su se 1946. godine odavde raselili i otišli u Vojvodinu, polovina je stekla fakultetske diplome, pozavršavala velike škole i doprla velikih položaja i činova, što samo potvrđuje kako je taj izdanak odavde bistar i sposoban.
A samo na Skadar 1912. godine iz ovog zaseoka je otišlo 26 vojnika, uglavnom momaka. Eto, moj đed je otišao na Skadar sa četiri pristasala sina! Moj otac i tri strica, svi sem najstarijeg Gaja koji je otišao u Ameriku 1907. i ostao tamo sve do 1924. godine.
