"Istorija Republike Srpske" (6): Ponovo protiv Srbije
Kad je počeo Prvi svjetski rat, širom Bosne i Hercegovine buknula su nasilja nad Srbima. Austrougarska vlast je podstakla i orkestrirala ta nasilja, uz razne zabrane i progone.
Iako je reis-ul-ulema hadži Mehmed Džemaludin Čaušević pozvao na "red i mir i čuvanje dobara sugrađana", tek je uvođenje prijekog suda umirilo građane.
Uvođenje prijekog suda tražili su od poglavara Bosne i Hercegovine Poćoreka tražili su predsjednici sabora, inače odanog austrougarskim vlastima, i muslimanski vođa Šerif Arnautović tvrdeći da će samo tako, ako taj sud deluje na čitavoj teritoriji, biti spriječeni veliki nemiri Srba. Poćorek nije dijelio njihove bojazni.
Kako da naručite ovu knjigu
Srpsko-englesko izdanje "Istorije Republike Srpske" možete poručiti preko internet prezentacije njnjnj.istorijarepublikesrpske.rs ili na telefon +381643231166.
Teror austrijskih vlasti nad Srbima
U prvo vrijeme austrougarske vlasti su odlučile da ne raspuštaju bosanski sabor, ali se car početkom februara 1915. ipak odlučio i raspustio ovu ustanovu malog uticaja.
Srpsko stanovništvo koje je živjelo uz lijevu obalu rijeke Drine u velikoj mjeri je nasilno raseljeno. Osnovani su logori za Srbe, i to je prvi put u evropskoj istoriji da je učinjeno nešto tako.
U selu Čelebić taoci su masakrirani. Austrougarsku vlast su, pored vojske i policije, održavali i "šuckori" i neregularne trupe muslimana i Hrvata.
Tokom rata ove jedinice koje su vršile nasilja nad Srbima brojale su 11.000 pripadnika. Oko 5.000 stanovnika Bosne i Hercegovine, listom Srba, poslato je u logore širom Monarhije.
Progon pravih ili nabijeđenih četnika doveo je do masovnih pogubljenja. Samo do 15. avgusta 1914. godine vođen je krivični postupak protiv 637 ljudi, listom Srba.
Srpska vojska ulazi u Sarajevo
Posle pobede 1918. u Višegrad su srpske trupe ušle 4. novembra, u Srebrenicu i Tuzlu 6, u Brčko 13. novembra...
U Sarajevo je jedan odred stigao 6. novembra 1918. godine. Vojvoda Stepa Stepanović izvijestio je Vrhovnu komandu o raspoloženju naroda, tvrdeći da je "veliki deo naroda želeo sjedinjenje sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića".
Ipak, srpske vojne vlasti uočile su djelovanje propagande iz Zagreba.
Već u septembru 1918. bilo je jasno da se opšte raspoloženje u Bosni i Hercegovini mijenja. Reis Čaušević je primio Antuna Korošeca u Sarajevu. U razgovoru, Čaušević je rekao da mu je "dosta naše vlade, i turske i njemačke" i da će odobriti "svaki čin koji će našem narodu donijeti slobodu".
Pogubljenja osumnjičenih za četničke aktivnosti
U prvim sedmicama posle početka ratnih dejstava protiv Srbije, u mostarskom srezu ubijeno 154, a u duvanjskom 19 stanovnika osumnjičenih za četničke aktivnosti.
Pošto srpska vojska nije stigla ni blizu ovih krajeva i pošto je u borbi stradalo svega njih 36, sa mnogo sigurnosti se može reći da se radilo o državnom teroru. U trebinjskom srezu je obješeno 78, a u borbama je stradalo 30, dok je u bilećkom srezu pogubljeno 12 osoba. Sredinom avgusta 1914. u Foči je pogubljeno 126 srpskih civila.
U oktobru 1918. osnovano je Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu, na čelu njegovog Glavnog odbora bio je sarajevski poslovni čovjek Gligorije Jeftanović, a potpredsjednici dr Halid-beg Hrasnica i dr Jozo Sunarić.
Austrougarski poglavar general Stjepan Sarkotić predao je vlast Glavnom odboru, a on će 3. novembra formirati narodnu vladu sa Atanasijem Šolom na čelu.
"Istorija Republike Srpske":
Vlast buduće SHS
Narodno vijeće SHS, kao vrhovna ustanova samoproglašene države, uspostavljeno je 5. i 6. oktobra 1918. godine. Imalo je osamdeset članova: iz Bosne i Hercegovine 18, a još pet je naknadno imenovano iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora.
Središnji odbor Narodnog vijeća SHS činilo je 36 članova, od kojih šest iz Bosne i Hercegovine sa dva zamjenika, među njima nije bilo predstavnika muslimana. Pokrajinska vlada se ipak pravdala neraspoloženjem Hrvata. Iako privržena srpskoj vladi i vojsci, direktno je pitala i da li Krfska deklaracija još uvijek važi.
Do kraja novembra širom Bosne i Hercegovine spontano se razvio pokret koji je bio za neposredno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Samoproklamovana narodna vijeća donosila su odluke o neposrednom priključenju Srbiji.
Prisajedinjenje Srbiji
Među prvima takvu odluku donela je Banjaluka, a slične odluke donijela su i narodna vijeća Trebinja, Žitomislića, Foče, Konjica, Srebrenice, Vlasenice, Bijeljine, Tešnja, Kostajnice, Ključa, Bihaća...
Oduševljenje za neposredno ujedinjenje i odluke Crne Gore, Banata, Bačke i Baranje da se same uključe u Kraljevinu Srbiju navelo je i narodno vijeće u Sarajevu da promijeni svoj stav.
Konačno je Narodno vijeće u Zagrebu pod pritiskom spremnosti Dalmacije, raspoloženja u Bosni i Hercegovini u prilog neposrednom ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali i ugroženo od Italije i potpunog bezvlašća, prihvatilo da proglasi ujedinjenje u skladu sa težnjama srpske vlade.
Prvo prisajedinjenje, pa ujedinjenje u SHS
U Bosni i Hercegovini nisu svi Srbi bili zadovoljni jugoslovenskim ujedinjenjem. U Banjaluci je januara 1919. održana velika skupština čiji su članovi zahtijevali neposredno ujedinjenje pokrajina sa Srbijom, koje bi prethodilo stvaranju jedinstvene jugoslovenske države.
Održan je i veliki broj skupština širom oblasti sa istim zahtjevima.
Za Svetog Savu, 27. januara 1919, zakazana je središnja skupština u Sarajevu, sa ciljem da se proglasi prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Srbiji. Vlada Kraljevine SHS smatrala je da je ovaj pokret "štetan", ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević bio je spreman da ove skupštine zabrani, a pokret suzbije upotrebom vojske.
Priznaju samo vlast Kraljevine Srbije
Vjeruje se da su 42 od 54 sreza Bosne i Hercegovine proglasila ujedinjenje sa Srbijom.
Većina ovakvih odluka donesena je u srezovima Bosanske krajine.
Odluka Narodnog vijeća Banjaluke glasila je:
"Bosna i Hercegovina smatraju se sastavnim i nerazdruživim telom Kraljevine Srbije, podvrgavaju se jedino vlasti kralja Petra i njegovoj vladi u Beogradu, a sve ostale vlasti prestaju u svoje ime delovati..."
