Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti (11): Knjiga čoveka čini čovekom
"Najviše, inače, volim da čitam poeziju i misaona, filozofska djela", kaže Dragiša Mićunović.
- Teško mi je, ipak, da izdvojim nekoga od pjesnika i neko od pjesničkih djela, ali od svega što sam pročitao iz te oblasti na mene je nekako najsnažniji utisak ostavio Ljermontovljev "Demon" - kaže on.
Gete i Njegoš kao braća
Ja to baš i ne umijem sasvim da objasnim, ali mi se učinilo da je Ljermontov nekako najpotpunije i najbolje dočarao tu nečistu silu koja stalno pokušava da zavlada i nadvlada čovjeka. Gete je to u "Faustu" sažeo u samo jednoj rečenici: "Teško tome srcu u kome ta božja sila i sotona nađu polje za svoj obračun."
Naravno, i naš Njegoš je u tom pogledu dosegao nebeske visine.
Mene, inače, posebno zanimaju stariji pisci i njihova vidovitost, moć da predvide sve ono što se dešavalo pošto su oni otišli sa ovog svijeta. Mora, naprimjer, da je u ono vrijeme zastrašujuće djelovalo Geteovo predviđanje: "Ubuduće nećete morati da tražite lude u ludnici, sretaćete ih svuda po ulici..."
Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti:
(1): Legenda Holivuda iz Nikšića
(2): Stranac u svojoj otadžbini
Ali, on je isto tako rekao:
"Vjerujem u čuda, može doći vrijeme da će se unuci vraćati na zidine svojih predaka, pod crna stabla visokih lipa, doziđivati, obrađivati i ograđivati, jer korisnost stiče prednost..."
- Gete je takođe rekao da je svaki čovjek, ne samo pisac, dužan i obavezan da podstiče radost u životu, a knjiga je u tome nezamjenjiva. U njoj se nalaze te smjernice i putokazi koji vode ka srećnijem, vedrijem životu - veli Dragiša Mićunović, objašnjavajući svoju ljubav prema knjizi i fanatičnu upornost koju već više od jedne decenije ispoljava u čitanju i zapisivanju tih "smjernica i putokaza".
"Ja osjećam da me čitanje i zapisivanje lijepuh misli, poruka i poduka čuvaju da ne pogriješim u životu i ne skrenem na stranputicu, da ne zagazim u neke poroke koji ne mogu donijeti koristi ni meni ni mojoj porodici, koji ne vode u neku srećniju budućnost."
Najslavniji Crnogorac sedme umetnosti:
(6): Tragedija Robertove sestre
Meni se čini da više ne bih mogao nijedan minut živjeti u besposlici. Ako se desi da baš i nemam nekog posla i obaveze u domaćinstvu, ja to odmah iskoristim da nešto pročitam ili zapišem od onog već pročitanog. Znam da je ovo era interneta, da ljudi sve više pribjegavaju internetu i na taj način pokušavaju doći do određenih saznanja, ali mislim da je knjiga ipak nezamjenjiva kao neraskidivi spoj prošlosti i sadašnjosti koji nas upućuje ka ljepšoj i srećnijoj budućnosti.
Mislim da me u toj mojoj ljubavi prema knjizi više ništa ne može omesti, da ću i dalje, dok god me bude služilo zdravlje i porodična sreća, čitati i zapisivati - neka ostane trag te moje ljubavi i strasti. I nije mi zadovoljstvo da samo ja pročitam i znam već želim da ta saznanja podijelim i sa drugima tako što ću ih zapisivati, s nadom da će to neko ipak nekada pročitati. Jer, knjiga je mene dosta promijenila, uvjeren sam nabolje, i nadam se da će promijeniti i druge, da bi u tom pogledu i moji zapisi mogli biti nekome od koristi.
Ko ne prašta, kaje se
Iako je tako i toliko opsednut knjigom, Dragiša Mićunović ni u jednom trenutku, čini se ni kad spava, ne zaboravlja priču o sudbini strica Gaja i veliku misteriju koja obavija njegovu porodicu, prvenstveno da li je slavom ovenčani američki glumac Robert Mičam zaista njegov sin. On se nada da će istina, kakva god da je, jednom ipak isplivati, ali je uveren da je i do te zagonetke doveo neki ljudski nesporazum i nespremnost za praštanje kao najveću i najspasonosniju ljudsku vrlinu, jedinu zbog koje se čovjek nikad ne kaje. Pri tom on opet podseća na Geteovu misao: "Čovek koji može da pretrpi uvredu, ne uvredi budalu i ne naljuti sebe, pametniji je od ostalih." Gajo Mićunović, po svemu sudeći, nije mogao da pretrpi i oprosti.
Ja sam, ponavljam, sve ovo do sada radio lično za sebe i za svoju dušu i ne znam da li će to ikada ikoga moga zanimati i približno oduševiti kako je mene oduševilo. Sve ovo je, dakle, do sada bila neka moja tajna, nešto što zna i na određeni način trpi samo moja supruga jer čak ni moja djeca u potpunosti ne znaju šta sam sve i koliko toga pročitao i zapisao.
Ne mogu se tačno sjetiti, ali neko je mudro rekao - i to sam sigurno negdje pročitao: rad čovjeka čuva od tri velika zla - od dosade, od gladi i od poroka. Mladi čovjek prvenstveno, ne bi se, prije svega, smio prepustiti nekim strastima koje bi ga mogle povesti u poroke, pa i u sve ono što donosi nerad. To mu sigurno neće donijeti sreću u životu i zato bi morao koristiti svaki slobodan trenutak da čita ta velika, remek-djela, na kojima su se učili i vaspitavali, stasavali svi ti veliki umovi koji su nekad pohodili ili još žive na ovom svijetu. Ako tako postupa mladi čovjek, sigurno je da će sebe izgraditi i postati velika i stabilna moralna ličnost, postati čovjek.
Klasici kao proroci
Hoću na kraju još jednom da se vratim i podsjetim na Getea. On je u "Faustu" zapisao: "Kad iz naše bačve razuma počne talog da teče, ovome svijetu biće zadnje veče..."
A u jednom zapisu iz Italije on kaže: "Ne mogu tvrditi kao sigurno da će ovaj svijet nekad postati jedna srećna cjelina, ali sa sigurnošću mogu tvrditi da će ovaj svijet ubuduće biti jedna velika bolnica, a ljudi će jedni drugima biti humanitarni bolničari..."
Čini mi se, nažalost, da se dosta toga već u ovom vremenu obistinjuje, ako se uzme u obzir stanje zdravlja ljudi i njihova stradanja, to što su ljudi spremniji i brži da jedni drugima čine zlo nego dobro. Sjetimo se samo koliko je u svijetu bilo ratova u minulom vijeku, koliko se i danas ratuje, gine i strada od oružja.
Pouka Jakova Ignjatovića
Dopalo mi se - veli Dragiša Mićunović - ono što Jakov Ignjatović kaže na jednom mjestu: ko se brine o ognjištu, neka se slobodno ne brine za potomstvo. I dodaje: onaj ko čita uvijek će imati spasonosnu misao kako da izađe iz neke situacije...
