Balkansko jezičko ludilo (3): Otkrili su da je voda mokra
Muharem Bazdulj je pisac mlađe generacije, rodom iz Travnika, saradnik mnogih listova širom bivše Juge, od pre pet godina stanovnik Beograda, a stvara, kako sam kaže, na srpskohrvatskom. Njega nema među potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku. Nisu ga zvali, ali i da jesu, on je ne bi potpisao. Ne misli da u sadržaju deklaracije ima nešto samo po sebi sporno, ali...
- To je ono kao kad kažete da je voda mokra ili da je drvo drveno. Jasno je ko dan da je to isti jezik i da ljudi bez problema komuniciraju. To je lingvistički potpuno očita stvar. Postavlja se pitanje šta je svrha, kome se autori obraćaju. Ne vidim kakve posledice u stvarnosti mogu da sprovedu.
Oni ukazuju na probleme koje insistiranje da su to različiti jezici izaziva u stvarnom životu, od segregacije dece u školama do zloupotrebe u pravosuđu kada stranka zahteva da mu se dokument prevede na bosanski, iako je jasno da mu prevod ne treba?
- Ti problemi dakako postoje, ali u kontekstu njihovog rešavanja reč pisca tu nema posebnu težinu. To treba na nivou zakona regulisati.
Nema Mandića, Albaharija, Jergovića
Kako vam se čini spisak potpisnika?
- Krug potpisnika je vrlo širok. Od ljudi koji spadaju u vrhunske pisce i intelektualce, ali tu ima nekih politikanata u čijem društvu ne bih bio ni u jednoj kombinaciji, a koji pokušavaju da se u javnosti legitimišu nečim što zapravo nije sporno. Bilo mi je indikativno da ljudi koji su kao pisci tog jezika najafirmisaniji u svetu, s jedne strane David Albahari, s druge Miljenko Jergović, nisu među potpisnicima. Na spisku nema ni jednog Igora Mandića, čoveka koji se u doba kada su postojali toliki rovovi između Srbije i Hrvatske jedini usuđivao da ih prelazi.
Šta, zapravo, najviše zamerate deklaraciji?
- Ono što je meni možda i najspornije jeste to što se Deklaracija ne suprotstavlja datom stanju stvari, već se kaže da, eto, svako i dalje treba da zove jezik kako hoće. Deklaracija koja bi imala stvarnu težinu bi pokušala da kaže da je jedino tačno ime za taj jezik srpskohrvatski. On je tako prozvan još u 19. veku Bečkim dogovorom. To što neki Hrvati zameraju što je u toj složenici srpski ispred hrvatskog je neutemeljeno. Pridev srpski je kraći od prideva hrvatski i kada se formira takva vrsta složenice jezički je logično da kraći pridev ide ispred dužeg. Ali očito je da autori nisu imali tu vrstu političke hrabrosti, nego ponavljaju da je reč o zajedničkom jeziku, prepuštajući svakom da ga zove kako hoće.
Prevodilac za bosanski
Do pre godinu i po dana u Srbiji je bio samo jedan sudski tumač za bosanski jezik, i to iz Novog Sada. Tu činjenicu su optuženi Bošnjaci pred sudovima u Novom Pazaru i Užicu zloupotrebljavali, tvrdeći da optužnica treba da im se prevede na bosanski jezik. Sada u Višim sudovima u ova dva grada postoje po tri službena prevodioca za bosanski. Iako Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima sudijama daje mogućnost da procene da li stranke, tražeći tumača, zapravo zloupotrebljavaju to pravo ne bi li odugovlačili sa suđenjem, srpski sudovi se ne usuđuju da ovo pravo koriste, a očigledne zloupotrebe su dovele do zastarelosti mnogih slučajeva. Profesor Miloš Kovačević ukazuje i na to da pomenuta povelja definiše manjinskim jezicima samo one koji su "različiti od zvaničnog jezika te države".
On još veći problem vidi u nazivu jezika, smatrajući da ako Bošnjaci insistiraju na svom zasebnom imenu jezika onda se on može jedino nazvati bošnjačkim, a ne bosanskim.
- Bošnjaci hoće, a to i Srbima nameću, da jezik zovu "bosanski", po zemlji Bosni, a ne "bošnjački", po svom nacionalnom imenu. A tamo gde upotrebljava "bosanski" kao "zemaljski jezik", logično sledi da je zemlja Bosna - izvodi Kovačević političke posledice naziva bosanskog umesto bošnjačkog jezika.
Insistiranje na zajedničkom imenu bi, kažu, bio iskorak u politiku?
- Sve je iskorak u politiku. Jedna od fenomenoloških definicija kaže: "Jezik je dijalekat koji iza sebe ima vojsku i mornaricu." Da bi se nešto ispostavilo kao službeni jezik, treba da postoji jedna vrsta političke državne moći da ga kao takvog definiše.
Uvertira secesije
Direktor Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić smatra da je sarajevska deklaracija svojevrstan odgovor na 50. godišnjicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika usvojene 1967. i u kojoj se tvrdilo da je u SFRJ hrvatski jezik u odnosu na srpski marginalizovan. To je bio odgovor na Novosadski dogovor iz 1950. kada je grupa najistaknutijih srpskih, hrvatskih i crnogorskih pisaca zauzela stav da je reč o jednom jeziku koji ima dve varijante - srpsku i hrvatsku, utemeljene na štokavskom narečju i ekavskom i ijekavskom izgovoru.
- Da se ne lažemo, koincidencija, a možda i nije, jeste da Deklaracija izlazi 50 godina nakon Deklaracije o hrvatskom jeziku koja je bila, to se svi slažu, na neki način najava Ustava iz 1974, a ako dalje gledamo i nezavisnosti Hrvatske. I ta vrsta insistiranja na odricanju zajedničkog jezičkog standarda bila je potrebna da bi se ideja o nezavisnoj državi na neki način ostvarila - smatra Muharem Bazdulj.
Reakcije na Deklaraciju su burne, ali ponajmanje u Srbiji, kako to objašnjavate?
- To što su Srbi najmanje burno reagovali je logično iz dva razloga. Prvo, ako se složimo da je to zajednički jezik, najviše je Srba koji ga govore. Druga stvar je što ovi nacionalno orijentisani lingvisti u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori ne mogu da insistiraju na policentričnosti, zato što insistiraju na ijekavskom narečju. Srpski je policentričan po definiciji, jer Srbi u Bosni govore na ijekavici, a Srbi u Srbiji na ekavici. Tako da je ta ideja iz srpske perspektive najmanje sporna.
