Balkansko jezičko ludilo (2): Od čistunstva do fašizma
Lingvistkinja Snježana Kordić u Sarajevu nije sedela u pročelju, među petoro potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, kada su 30. marta dokument predstavljali javnosti. Bila je u publici. Upućeni su ipak znali da je Kordićeva um i energija inicijative da se očiglednost o zajedničkom jeziku četiri naroda pretoči u deklaraciju.
Ona ovu bitku vojuje već godinama, a činjenica da je reč o doktoru nauka, sa predavačkim iskustvom u zapadnim univerzitetskim centrima, pre svega u Nemačkoj, dodatno joj daje na težini. Nije isto kada ona, Hrvatica rodom iz Osijeka, sa svojim referencama, objašnjava kako je u pitanju policentrični jezik sa četiri standardne varijante, ili kada sa senzibilitetom umetnika koji žali za jugoslovenskim kulturološkim prostorom to objašnjava glumac Rade Šerbedžija, takođe potpisnik Deklaracije.
- Netrpeljivost se proizvodi na osnovu jezika. To ide kroz škole, medije i traje četvrt stoleća. Borba za jezičnu čistoću je uvod u fašizam i šovinizam - rekla je Kordićeva u jednom od medijskih nastupa, braneći Deklaraciju.
Bečki dogovor
Temelj zajedničkog književnog jezika Srba i Hrvata čini Bečki književni dogovor kada su se 28. marta 1850. viđeniji srpski i hrvatski lingvisti toga vremena saglasili da je zajednički književni jezik dva naroda srpskohrvatski, i to štokavskog narečja i ijekavskog izgovora. Hrvatski predstavnici, među kojima je bio i Ivan Mažuranić, učinili su ustupak odričući se kajkavskog dijalekta, svesni da je stara dubrovačka književnost napisana na štokavici. Srpski predstavnici, među kojima su bili Vuk Karadžić i Đuro Daničić, prihvatili su ijekavicu kao dominantan izgovor.
Urednik Gajevih "Narodnih novina" Dimitrije Demeter je tim povodom ushićeno napisao: "Budimo zadovoljni time da nam je u novie vrieme za rukom pošlo književni jezik onih koji se danas za Serblje drže, s jezikom onih koji se Hrvatima nazivaju, tako izjednačiti, da nije među jednima i drugima izvan pismenah u bitnosti baš nikakove razlike, tako da koi je vješt čitanju u obim pismenima, može isto tako zvane hervatske kao i serbske knjige smatrati kao svoje, budimo time zadovoljni, rekoh, a za ostalo da nas ne boli glava."
Ispostavilo se da glava zbog jezika boli i čitav vek i po kasnije, jer se u lingivističko pitanje politika pita više od struke.
Ova energična žena autor je knjige "Jezik i nacionalizam" iz 2010, najprodavanije lingvističke studije u Hrvatskoj. Ona je hrabro ušla u javnu polemiku sa svim kroatistima koji se neretko nisu libili da insistiraju na jezičkom purizmu, što je nametala svojevremeno i nacistička Nemačka.
Ni javnost u Hrvatskoj nije bila oduševljena novokovanicima u hrvatskom rečniku, a podsmevali su se kulturološkim komesarima i kada su im prikazivali srpske filmove sa titlom, ali je za pravoverne hrvatske lingviste Kordićeva knjiga predstavljala šamar, tim pre što je ona podsetila i da je hrvatski književni jezik izveden iz srpskog štokavskog dijalekta. U knjizi je tvrdila i da za lingvistiku različiti nazivi istog jezika nisu prihvatljivi, ali sada brani stav da svaki narod ima pravo da imenuje jezik kako hoće.
- U Deklaraciji čak izričito stoji da policentrični zajednički naziv ostavlja otvorenim svakom pojedincu da ga zove kako želi. Tema oko imena još ne postoji i neće se zvati srpsko-hrvatski - objašnjava sada Snježana Kordić.
Kako je govorio Krleža
Veliki hrvatski pisac Miroslav Krleža je o dilemi da li Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik govorio: "Hrvatski ili srpski su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim - otkako pišem, pišem hrvatski, upravo tako kao što svi srpski književnici pišu srpski - držim da jezik nije stvar administrativnog dogovaranja, nego je on živa materija koja ne može biti predmetom nekog propisa i zakona - što ne znači da o svemu tome ne bi trebalo progovoriti sa svom naučnom i književno-historijskom nepristrasnošću."
Baš krležijanski.
A ovako je polemisao sa srpskim akademikom lingvistom Aleksandrom Belićem, koji je insistirao na zajedničkom nazivu srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski. Krleža je Belića u jednom momentu upitao:
- Na kojem vas je jeziku majka odgajala?
- Na srpskom - odgovorio je.
- E, pa mene je moja mati odgajala na hrvatskom - poentirao je Krleža.
Akademik Matija Bećković svestan je zašto se izbegava zajedničko ime jezika.
- Ako biste rekli da je to srpskohrvatski, onda bi to bila velikosrpska politika, ali niko ne govori da je engleski velikobritanska politika, tako da se insistira da svako zove taj jezik kako hoće. Bilo bi glupo da nas privole da svoj jezik zovemo drugim imenom. Bilo bi dobro da ne moramo mi da sebe lažemo, a bilo bi i lepo da se na tim novuuspostavljenim jezicima napišu neke knjige, a ne da se na te jezike prevode već postojeće - kaže pesnik.
Sutra - Balkansko jezičko ludilo (3): Otkrili su da je voda mokra
Bećković: Sprdamo se sami sa sobom
Matija Bećković podseća da se lingvistika nije nikada dvoumila da je reč o jednom jeziku.
- Bilo bi dobro ako bi se predomislili političari koji su izmislili da su to različiti jezici. Važno dostignuće bi već bilo i to ako srpsku lingvistiku ne bi privoleli da odustane od istine da je to jedan jezik i da se prikloni izmišljotini o različitim jezicima. Ali u slavu te laži su već osnovane mnoge katedre. Viđao sam po svetu sudske tumače na čijim vizitkartama je pisalo da prevode sa srpskog, crnogorskog, hrvatskog, bosanskog. Pričali su da im u sudu nisu verovali da se neko tako sprda sa samim sobom. Bilo bi lepo ako se od te "razonode" odustane i tom apsurdu stane u kraj.
