Balkansko jezičko ludilo (1): Čoban tera ovčice samo do granice
Srbin polaže hrvatski jezik. "Gospon, kak se na hrvatskom kaže ovca? Četvoronožno runjavo travopojedalo. A čoban? Nadzornik runjavih četvoronožnih travopojedala - odgovara Srbin, sada već sa podignutim samopouzdanjem da će položiti jezik suseda. A sada - nastavlja neumoljivo ispitivač - otpjevajte na hrvatskom 'Čoban tjera ovčice'".
Ovo je samo jedan od duhovitih načina da se ismeje potreba samostalne hrvatske države da pošto-poto ima zaseban jezik, sa novosmišljenim rečima ne bi li se što više razlikovao od srpskog.
Vic ima i svoju bosansku varijantu, tipa "dođe Mujo", potvrđujući da su ljudi, kada se izmaknu od slepila sopstvenog nacionalizma, svesni koliko politika veštački nastoji da razdvoji jezik, u nadi da će na taj način potvrditi državnu i nacionalnu samobitnost.
S osamostaljivanjem BiH i Crne Gore, i većinski narodi u ovim državama dobijaju svoj jezik, tačnije dotadašnji su preimenovali kako bi se poklopio sa imenom nacije.
Crnogorci su na mišiće "izgurali" crnogorski, prevodeći i jednog Njegoša, a Bošnjaci su dobili bosanski.
Svesni ovog jezičkog ludila koji jedino ide naruku službenim prevodiocima sa srpskog, bosanskog, hrvatskog i crnogorskog, u Sarajevu je pre desetak dana potpisana Deklaracija o zajedničkom jeziku.
Potpisali su je lingvisti, pisci, glumci, filozofi, režiseri, iz sve četiri bivše jugoslovenske republike (Srbija, Hrvatska, BiH i Crna Gora), gde se, prema potpisnicima deklaracije, govori jedan jezik, ali u četiri standardne varijante.
Drugim rečima, za srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski, kako se zvanično zovu jezici u četiri države, nije potreban prevodilac i onaj koji govori jednu od četiri varijante, nije poliglota, kako su se duhoviti Balkanci samoproglašavali dok su, u stvari, parlali samo maternji.
Deklaracija je izazvala burne reakcije u pomenutim zemljama, pre svega u Hrvatskoj, gde su se tim povodom oglasili i čelni ljudi iz državnog vrha, upadljivo omalovažavajući dokument i njene potpisnike.
- Ja mislim da je ta deklaracija sasvim marginalna stvar o kojoj uopšte ne treba raspravljati, jer taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekat koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom i ona se više nikada neće ponoviti - rekla je predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović.
I dok se u Hrvatskoj i u drugim osamostaljenim republikama plaše da bi preko jezika u paketu moglo doći do nekakvog ponovnog oživljavanja Jugoslavije, u Srbiji su se i političari i stručna javnost ponajmanje uzbudili.
Ovi prvi najverovatnije zato što su bili preokupirani završnicom predizborne kampanje za predsedničke izbore, a nisu videli način da se na temi poentira, dok je srpska lingvistika mogla da se sumira u stavu akademika Ivana Klajna:
- To je isti jezik, međusobno se vrlo malo razlikuju. Kada je u pitanju naziv tog zajedničkog jezika, davno je usvojen naziv srpsko-hrvatski i na tome treba ostati. Bosanski ili bošnjački jezik je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji.
Da postojanje svog zasebnog jezika ne mora da podrazumeva niti da negira postojanje posebne nacije, navode se primeri policentričnih jezika, kojim govori više nacija, sa razlikama koje nisu tolike da bi ga činile zasebnim.
Šaroliko društvo
Tekst Deklaracije sastavilo je 30 stručnjaka tokom jednogodišnje konferencije "Jezici i nacionalizmi". Među 225 potpisnika nalaze se lingvisti Ranko Bugarski, Snježana Kordić, Srećko Horvat, Enver Kazaz, Jelena Gal, pisci Filip David, Svetislav Basara, Bora Ćosić, Balša Brković, Biljana Srbljanović, Boris Dežulović, glumci Rade Šerbedžija i Mirjana Karanović, novinari Teofil Pančić, Zlatko Dizdarević, režiseri Rajko Grlić, Janko Baljak...
Takav je nemački kojim govore i Nemci i Austrijanci, deo Švajcaraca i u Lihtenštajnu. Isti je slučaj sa engleskim jer se Amerikanci, Australijanci i Kanađani ne smatraju manje nacionalno određeni zato što im je jezik engleski, a ne američki, australijanski ili kanadski.
To je slučaj i sa španskim, portugalskim, arapskim, malajskim, holandskim...
Svuda osim na Balkanu gde se političke vođe novonastalih država, uz pomoć pravovernih lingvista, čvrsto drže ideje iz 19. veka "jedan narod, jedan jezik, jedna država".
Strah je prevashodno usmeren prema "srpskom jezičkom imperijalizmu" i "najavi nasilne homogenizacije", kako se u Hrvatskoj ocenjuje pozadina deklaracije o zajedničkom jeziku.
Ima više od 8.000 potpisnika
"Korišćenje četiri naziva za standardne varijante - bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski - ne znači da su to i četiri različita jezika. Insistiranje na malom broju postojećih razlika, te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante, dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korišćenja jezika kao argumenta za segregaciju dece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih 'prevođenja', u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gde one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure, u kojima se jezičko izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti", piše, između ostalog, u Deklaraciji.
