"Reci ćevap da te svi razumeju"
Žučna rasprava oko Deklaracije o zajedničkom jeziku ne jenjava u regionu. Deklaraciju je do sada potpisalo skoro 10.000 javnih ličnosti, a hrvatski književnik Ante Tomić objašnjava svoj stav u "Slobodnoj Dalmaciji" pod naslovom: "Kako je moja sedmogodišnja kćer u samo jedno popodne rasturila teoriju da su hrvatski i srpski različiti jezici". "Vesti" prenose odlomke njegove kolumne.
"Čitam kako neki tvrde da njihovi sinovi i kćeri rođeni nakon raspada Jugoslavije ne razumeju srpski i ne preostaje mi nego sa žaljenjem zaključiti kako ta deca očito nisu neki lumeni, odlikaši s pohvalnicama nastavnog veća.
Kad je moja mala u prvom osnovne na Ju tjubu našla sve epizode svog omiljenog crtanog filma sa srpskom sinhronizacijom, trebalo joj je manje od sekunde da shvati kako su Spužva Bob i Sunđer Bob ista osoba. Pomislila je čak kako o čudnovatom jeziku koji je upravo savladala i mene ponešto može naučiti. "Hoćeš da ti kažem kako Srbi zovu mrkvu?" upitala me je nadmoćno se osmehujući. "Šargarepa", dobacio sam ne razmišljajući. "Kako ti to znaš?!" zaprepastila se devojčica i meni je momentalno bilo žao da sam je razočarao.
Zbilja, zaslužila je da se oseća trijumfalno. Moja je sedmogodišnja pametnica u samo jedno popodne životno delo akademika Stjepana Babića uništila kao Panta pitu. Rasturila je kao bugarsku skupštinu teoriju da su hrvatski i srpski dva različita jezika.
Bliži nego Nemci
Hrvatski i srpski imaju možda i više zajedničkog od nemačkog kojim se govori u Austriji i nemačkog kojim se govori u Švajcarskoj, ili od iranskog i egipatskog arapskog, ili od paragvajskog i urugvajskog španskog, ili u nizu drugih primera gde se jednim jezikom govori u više zemalja.
Uprkos fantazijama nacionalista, mi živimo u jezičkoj realnosti u kojoj se Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci besprekorno razumeju, gde svi oni jednako jednako slušaju i Rozgu i Karleušu, gledaju i "Bitange i princeze" i "Andriju i Anđelku". Sve što je zaista važno o srpskom i hrvatskom, koji se, kao, od raspada jugoslovenske federacije nezaustavljivo udaljavaju jedan od drugoga, mogle bi vam objasniti preduzetne Švabe iz Uprave RTL što su na regionalnom Big Brotheru grdne pare namlatili. Gledaoci su i u Gospiću i u Zenici i u Bijelom Polju i u Valjevu masovno okretali na balkansku meku pornografiju u nemačkoj produkciji. Manijaci svih vera i nacija netremice su piljili u ekrane, nagađajući ko ga je kome pod ćebencetom slatko metnuo, slabo mareći ko tu govori mineralna, a ko kisela voda.
Šta političari, koji tvrdo istrajavaju na našim službenim, međunarodno priznatim jezicima, u tome smislu čine? Kad su se Vučić i Plenković sastali na večeri u Mostaru, hrvatski je političar pokazujući srpskome u tanjir znatiželjno upitao: "Ou! Hau du ju kol det delišez litl pis of mit?" "Ćevapi. Će-va-pi", odgovorio mu je Vučić pažljivo naglašavajući slogove. Ili je možda ipak bilo nešto drukčije. Vučić i Plenković zapanjeno su otkrili da njihovi jezici uopšte nisu daleki kako se uobičajeno misli.
Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je strahovito uznemirila nacionaliste na svim stranama govori o nečem što i mala deca mogu dokučiti, što je tako belodano da je pametnom čoveku neugodno i pokazivati. Autore i potpisnike u nizu komentara su optužili kako žele obnoviti Jugoslaviju, premda nijedan od njih nema takvih neverovatnih ambicija. Jedino za šta se ta Deklaracija bori je zdrav razum i sloboda od terora nacionalističkih maloumnika, koji pišu razlikovne rečnike umesto da piju lekove.
Više od četvrt veka nakon raspada Jugoslavije, mi se razumemo. Hrvatski i srpski i bosanski i crnogorski jedva su se za koji milimetar odmakli jedan od drugoga. Nazovite ih kako hoćete, to su jednaki jezici. Hrvati i Srbi jednakim jezicima ližu Todorićeve sladolede, samo što na hrvatskim sladoledima piše Ledo, a na srpskim Frikom".
