Grešna ljubav Jelene Savojske (5): Misteriozna ponuda iz Rima
Čim se rastao sa italijanskim izaslanikom - provodadžijom, Sanminijatelijem, vojvoda Gavro Vuković je, ne čekajući da se knjaz Nikola vrati iz Rusije sa sahrane cara Aleksandra Trećeg, požurio kod kneginje Milene da joj ispriča kakav je susret imao sa italijanskim izaslanikom i kakvo je pitanje upućeno iz vladarske kuće moćnog prekomorskog suseda.
Oprezna i umna Katunjanka se gotovo ironično nasmejala Vukovićevoj priči i upitala ga da li je on zaista ozbiljno poverovao u takvu mogućnost da se stara i jedna od najmoćnijih dinastičkih kuća u Evropi orodi sa dinastijom male, uboge, tek zvanično priznate balkanske državice. Pritom je kao neoboriv argumenat potegla pitanje vere - da italijanska kraljica može biti samo katolkinja.
Na tu, kako je Vuković naziva, "misterioznu" ponudu iz Italije, knjaz Nikola je, međutim, reagovao sasvim suprotno:
"Odmah je", veli Gavro Vuković, "povjerovao u mogućnost ostvarenja djela... On nije ni časa oklijevao, već mi je rekao: hajde odmah u Dubrovnik i kategorično odgovori grofu Sanminijateliju da je princeza Jelena slobodna od svakog angažmana. Dobro gledaj da što jasnije dokučiš od grofa, ne bi li te stavio na put kojim bi smo mogli i mimo njega poći, jer je diplomacija u takvim poslima dosadna i perfidna..."
Gavro Vuković se, kako ističe, 6. decembra 1894. godine zaputio, gotovo tajno, u Dubrovnik na viđenje sa italijanskim izaslanikom. A da ne bi izazvao nikakvu sumnju, prvenstveno drugih diplomatskih predstavnika na Cetinju, koji su budno motrili na svaki diplomatski korak vladarske kuće ispod Orlova krša, poveo je i suprugu pod izgovorom da ona mora na neki lekarski pregled.
Nije, naravno, ni ženi poverio šta je stvarni razlog njegovog puta u Dubrovnik, a dok je ona sutradan bila "na doktorskoj vizitaciji", kako veli Vuković, on je iskoristio priliku da poseti italijanskog grofa i prenese mu poruku knjaza Nikole, ali ni tom prilikom nije uspeo da od njega izvuče bilo šta više i konkretnije što bi unelo malo svetla u ovu zagonetku i poduprlo njenu ozbiljnost. Sve je odloženo za novi susret kad sa italijanskog dvora stigne reakcija na odgovor knjaza Nikole.
Pri povratku iz Dubrovnika, Gavro Vuković je sa suprugom iz Kotora do Njeguša stigao nekim kolima, ali ih je tu dočekao sneg i dalje se moglo samo peške ili na konju. Tu mu je, međutim, u sretanje došao lično knjaz Nikola sa pratnjom, nestrpljiv da što pre čuje vesti iz Dubrovnika.
Tu u odžakliji "telegrafske štacije", Vuković je zatekao i knjaževe ćerke Jelenu i Anu - krenule na put u Nicu kod sestre, velike kneginje Milice.
Kako je Jelena već znala kojim povodom je Vuković putovao u Dubrovnik - otac joj otkrio veliku tajnu i naložio da sve ispriča i sestri Milici kako bi saznao šta ona misli o tome - odmah ga je upitala kakve vesti nosi i ispoljila reakciju istovetnu reakciji njene majke: nezamislivo je i nemoguće da u italijanski katolički dvor uđe jedna pravoslavna Slovenka. Vuković se složio, ali i dodao da je i zamislivo i moguće da u italijansku kraljevsku kuću uđe pokatoličena Slovenka, jasno joj stavljajući do znanja da bi njeno pokatoličenje bilo nemerljivo mala žrtva u odnosu na dobit koju bi taj brak doneo i njoj lično i crnogorskom dvoru i celoj Crnoj Gori.
"Izopačeni pogled"
- Kruna klasične Italije na Vašoj glavi, to je moja najviša politička kombinacija, a i veliki neocjenjivi dobitak za Vas i za mene - dodao je Vuković i navodno je kneginji Jeleni održao kratku jetku lekciju da ona i svi iz njene kuće imaju "izopačeni pogled na ovi svijet... kao da je on samo za vas stvoren pa da vi u njemu birate sve što je vama volja, prema vašim kapricima, jer ko hoće da nešto od drugoga prima, mora nešto od svoga da ustupi..."
Momak sa Njeguša
Gavro Vuković je opisao i jednu zanimljivu reakciju princeze Jelene prilikom tog susreta u "telegrafskoj štaciji" na Njegušima:
"Oganj bijaše silan", opisuje Vuković atmosferu u prostoriji "poštanske štacije":
"U njega griškaše jedan mladić kakvog mogu samo ove gore roditi. Stasa umjereno visokog. Tjelesno razvijen. Kose velike, plave, kovrdžaste, lica duga, bijela, poprskatog rumenilom. Očiju veliki(h), plavi(h). Nosa, usta, zubova, kao da ih je birao, da ukrasi takvu mladićku pojavu. To bijaše šef telegrafske štacije. Princese sa mojom ženom dale se u živahno šaputanje. Primakoh se pricesi Jeleni pa joj reko(h): razumijem vašu užurbanost. Ona mi na to odgovori: zaista rijetka ljepota kod jednog muškarca, za Boga što Knjaz ne uzme u dvor ovoga mladića. Smijući se, rekoh joj, još bi to trebalo, da ga uvede među toliko đevojaka u dvor. Baš to nijeste pogodile, već se sad ovdje oprostite s njim..."
