Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (13): Povratak staroj ljubavi
Kada je ostao bez posla, Bučaj se ponovo i zauvek posvetio boksu, a Budva je postala rasadnik majstora ove plemenite veštine.
Ja sam - veli dalje Pavle Bučaj - po prirodi brz, eksplozivan i pravdoljubiv - kažu da po tome ličim na đeda Iliju - ali sam svaki posao koji sam radio, radio savjesno i ozbiljno. Valjda stoga, vazda su me trpali u nekakve komisije i unutrašnje kontrole.
- Jedni, koji su me manje znali, računali su da sam, ovako malen i krhke konstitucije, bezopasan i da pored mene mogu da rade šta im je drago. Oni drugi su me podržavali, jer su znali da ja neću ni po babu ni po stričevima i da se ne bojim po dva oka u glavi - da me niko ne može ni uplašiti ni kupiti.
Na stubu srama
- Dođe, tako, jednom kod nas, dok sam radio u "Putniku", nekakav bivši policajac iz Loznice, Ljubinko Vučić se zvao, koji je nekako došao do diplome pravnika i odmah krenuo da se dokazuje i radi po svome i za svoj groš. Vidim ja da to ne valja i da ne ide na dobro i, dakako, počnem otvoreno da reagujem. Kad je zagustilo, još kad je čuo da sam ja saznao da on, u stvari, i nije diplomirani pravnik, već da je završio samo neku višu upravnu školu, krene on da se vadi.
- Jednog dana dovede u firmu tadašnje čelne ljude "Putnika" iz Beograda, generalnog, finansijskog i građevinskog direktora, na brzu ruku sazva zbor zaposlenih i onda raspališe priču o velikim planovima i perspektivama koje nam se otvaraju ako se pripojimo "Putniku" Beograd, maštaju o velikom hotelu u Bečićima sa 750 ležaja umjesto tadašnjih trošnih baraka u kojima je bilo 300 ležaja, o stanovima za sve zaposlene, basnoslovnim platama...
- Na kraju taj moj "pravnik" gotovo prijetećim tonom pita zbunjene i smetene radnike zašto slušaju mene i moje priče i traži da se izjasne da se već sjutradan organizuje referendum o pripajanju "Putniku" Beograd. Od 35 zaposlenih za organizovanje referenduma glasa njih 34. Protiv samo ja i insistiram da se u zapisniku to konstatuje, po imenu i prezimenu, jer sam, naravno, vidio da je na pomolu velika prevara, da je u pitanju šuplja priča i pokušaj da nam se otme nemjerljivo bogatstvo sa kojim smo raspolagali u tom času.
- Sjutradan, naravno, referendum uspio, izglasana odluka o pripajanju "Putniku" Beograd, a ja stavljen na stub srama, gotovo kao da sam državni neprijatelj. Izdržao sam još mjesec dana i zaključio da za mene tu više hljeba nema, a imao sam najljepše i najlagodnije moguće radno mjesno - radio sam na recepciji...
Svejedno im gde treniraju
- Dvije godine sam, potom, bio bez posla, praktično gladovao, a do danas živim u uvjerenju da su tada pokušali i da me ubiju ili barem teško ozlijede - neko je namjestio nekakva teška gvožđa da padnu sa jednog bungalova - da li slučajno? Baš u trenutku kad sam ja tuda prolazio...
- Onda sam se okrenuo i sasvim posvetio boksu i on je do danas ostao moja velika ljubav i preokupacija kojoj sam sve podredio...
U monografiji "Boks u Budvi", poznati sportski novinar Zoran Poleksić, veliki zaljubljenik u boks i borilačke sportove uopšte (četiri godine je i sam bio profesionalni bokser u podgoričkoj Budućnosti), centralno mesto je, s pravom i velikim razlozima, dao Pavlu Bučaju, nesumnjivo najzaslužnijem čoveku što je metropola crnogorskog turizma već četrdeset godina i veliki rasadnik vrhunskih majstora ove plemenite veštine, što se u Crnoj Gori samo Podgorica i bokserski klub Budućnost mogu podičiti rezultatima i trofejima koje su osvajali budvanski bokseri.
Pavle Bučaj, kako ističe, nikad neće zaboraviti taj 15. decembar 1978. godine kada je u jednoj prostoriji u srednjoj školi u starom budvanskom gradu okupio desetak dječaka i golobradih mladića, koji su pokazali interesovanje i želju da nauče vještinu ovog atraktivnog i izazovnog, ali izuzetno napornog, pa i opasnog sportskog nadmetanja.
Ni njih, ni one koji su sve masovnije počeli da pristupaju novoformiranom sportskom kolektivu nije pokolebao razorni zemljotres koji je samo nekoliko mjeseci kasnije, 15. aprila 1979. godine pogodio Crnu Goru, a naročito njeno primorje i dakako Budvu.
Nije, prije svega, pokolebao Pavla Bučaja koji je uspeo da "zarazi" i rasplamsa ljubav prema ovom sportu kod svojih pulena, dotle da nisu razmišljali o uslovima za treninge i bilo im je svejedno je li to kakva ledina ili memljivi podrum, plaža ili tesna soba u nekom od retkih nesrušenih ili teže oštećenih hotela i drugih objekata.
Strelac
Zanimljivo je i to prvenstveno govori o sportskoj svestranosti Pavla Bučaja, da je on kao vojnik Jugoslovenske narodne armije proglašen za najboljeg strelca u puku i za to je dobio i specijalnu pohvalu.
- Iako su me neki "veliki partizani" i komunisti gledali poprijeko kao nekakvog tobožnjeg ideološkog protivnika, mada ni tada, niti ikada do sada nijesam shvatio ko mi je i zašto prilijepio tu etiketu, ja sam i onu ondašnju državu, baš kao i svaku do ove sadašnje smatrao svojom i uvijek bio spreman da za nju dam najviše što mogu i što umijem, pa sam se i u vojsci trudio da do kraja časno ispunim tu svetu obavezu - veli Bučaj.
Jadranski biser
Puni razmah budvanski boks je, ipak, dobio tek 1985. godine kad je organizovana prva međunarodna bokserska revija pod nazivom "Jadranski biser", prva i najstarija bokserska smotra u Crnoj Gori, koja traje do danas. Osim boksera sa prostora Jugoslavije, odnosno država nastalih od nekadašnjih jugoslovenskih republika, na ringu u Budvi su do sada rukavice ukrštali bokseri Sovjetskog Saveza, odnosno Rusije, Rumunije, Italije, Bugarske, Švedske, Albanije...
Sutra - Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (14): Sa građevine u ring
