Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (9): Ilijina loza se nije ugasila?
Pavle Bučaj misli da sa bekstvom njegovog ujaka Janka Vukotića iz Jugoslavije 1957. godine, nakon 12 godina odmetništva i skrivanja, direktne veze ima i činjenica da je nekako baš u to vreme njegova majka, Pavlova baba Marija, prodala jednu veliku livadu, svakako da bi obezbedila sinu neophodan novac za taj prerizični i neizvesni put, a pod izgovorom da joj je novac potreban da podigne porodičnu grobnicu.
Malobrojni koji su tajnu sudbine Janka Vukotića znali odranije, a upućeniji i danas veruju da sve to tada, ipak, nije bilo moguće izvesti bez znanja i pomoći nekoga moćnoga iz vlasti - da je najverovatnije proradila nečija savest, pa je odlučio, da spasavajući Janka, koliko-toliko ispravi veliku nepravdu i greh učinjen prema ovoj porodici ubistvom dva njegova nevina brata, potom i zeta, da se iskupi za sve patnje koje su godinama trpeli Vukotići.
Iz Italije u Ameriku
"Svetigora", glasilo Mitropolije crnogorko-primorske, objavila je u jednom broju iz 1995. godine opširnu, nepotpisanu priču upravo o stradanju porodice Ilije Vidakova Vukotića. Tu je posebno zanimljivo poglavlje o Ilijinom najmlađem sinu Janku. Za razliku od Pavla Bučaja koji ne zna i ne želi da se upušta u rizik nagađanja i špekulacija kako je njegov ujak pobegao preko granice, "Svetigora" tvrdi:
"Poslije dvanaestogodišnjeg hajdukovanja, uspio je da stigne do Dubrovnika. Tamo bude uhapšen, otrgne se policiji, ubivši dvojicu islednika i iskočivši kroz prozor, pa se dočepa čamca i pobjegne u Italiju, odakle se javio nekoliko puta svojima iz logora..."
"Svetigora" na ovom mestu završava priču o Janku Vukotiću i nijednom rečju ne spominje da je on iz Italije uspeo da se prebaci u Ameriku, da je tamo formirao porodicu i dočekao duboku starost.
- On se iz Italije prebacio u Sjedinjene Američke Države - kaže Pavle Bučaj. - Skrasio se u državi Mičigen, u gradu Lesingu. Tu se oženio i zasnovao porodicu, a umro je u dubokoj starosti 2014. godine. Njegova dva sina nose imena svojih na Božjoj pravdi stradalih stričeva Milana i Vukašina. Oni su dolazili su u Crnu Goru i ja sam ih, pored ostalog, vodio i u Ostrog, o čemu svjedoči i naša zajednička fotografija iz tog svetilišta.
Dopratio Dučićeve posmrtne ostatke
- Sad mogu da otkrijem i još jednu veliku tajnu: i moj ujak je za života dolazio u Crnu Goru, čak i u rodni Broćanac! Naime, kad je 2000. godine, zahvaljujući blagodarnosti Bilećanina Branka Tupanjca, znamenitog biznismena iz Čikaga, ktitora novog hrama podignutog u Trebinju po uzoru na Gračanicu, ispunjena predsmrtna želja slavnog pjesnika Jovana Dučića da večno počiva na obali Trebišnice, među onima koji su njegove posmrtne ostatke dopratili iz Amerike bio je i moj ujak. On je tada dolazio i u Broćanac da zapali svijeću i pomoli se na grobu svojih roditelja, braće i sestara. Iako je sve to izvedeno u strogoj tajnosti, za sve imam nepobitan foto-dokaz, snimak ujaka pred porodičnom grobnicom u Broćancu, ali za sada ipak još ne želim da ga objavim jer za to postoje određeni razlozi - kaže zagonetno Pavle Bučaj, dok potpisniku ovih redaka pokazuje tu zanimljivu fotografiju.
- Sve ove gromovito nove činjenice, pored ostalih, očigledno nije znao ni hroničar ratnih i poratnih zbivanja u Broćancu Milorad - Mišo Vujović. On očigledno prihvata kao tačnu tvrdnju Veljka Milatovića da je Janko Vukotić kao odmetnik likvidiran posle Drugog svetskog rata i zaključuje:
"Nažalost, smrću Janka Ilijina ugasila se muška loza Vukotića u Broćancu."
On, uz to navodi i stihove Peka P. Gardaševića koji jasno preciziraju i kako je i gde tobož skončao Janko Vukotić.
"Na obali gdje ga zarobiše,
Cetinju se sa njim uputiše,
Pa ga bace u ledne tamnice,
Mukom muče udbaške ubice,
I nameću muke svakojake,
Da otkrije tajne i jatake,
Gdje je deset zima boravio.
Janko nije nikoga otkrio,
Ni za živu glavu sa ramena.
Noć dolazi, marica je spremna,
Otvoriše ćeliju dželati,
Odvezoše Janka na Paprati,
Na zloglasno Udbe gubilište..."
Sudbina tetke Vidosave
- Moja tetka Vidosava je, naravno, zbog brata Janka, ubijena ili je umrla u zatvoru, u Bogdanovom kraju na Cetinju, 1947. godine - kaže Pavle Bučaj.
- Iza nje je ostalo dvoje siročadi - Mihailo je imao pet, a Milena dvije godine. Bila je udata za Petra Bigovića i - to neka se zna - Bigovići, kad je umrla, nijesu dopustili da se sahrani u njihovu grobnicu već je sahranjena u rodsku grobnicu! Eto, dokle je išla ta pizma i taj nesrećni raskol i ideološka mržnja i podijeljenost. Zbog toga sa Bigovićima od tada nikad više nijesmo bili u, najblaže rečeno, starim prijateljskim odnosima.
