Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (2): Rat pomutio sreću Vukotića
Moji roditelji su sa đecom ostali u Dečanima sve do jeseni 1944. godine - kazuje dalje Pavle Bučaj.
- Otac Andrija se tada priključio partizanskim jedinicima koje su preko Kosmeta krenula u oslobađanje Srbije, a majka se sa đecom nekako prebacila kod svojih u Nikšić, odnosno u Broćanac i ne sluteći šta će sve tamo dočekati i preživjeti.
Bila je trudna i ja sam se tu, u Širokoj ulici, u kući đeda Ilije Vukotića, rodio 28. maja 1945. godine. Otac je, dakako, čim je saznao da je dobio naslednika, odmah požurio i došao iz Beograda da vidi sina. Tek kad je stigao saznao je cijelu istinu o tragediji njegove tazbine, da je rat odnio dvije njegove svastike i da su, bez suda i suđenja, bez ikakve krivice, pobijena i dva njegova šuraka, a cijela njihova porodica od tada izložena velikom i nečuvenom stradanju...
Golja zaradio pare
- Moj đed po majci, Ilija Vidakov Vukotić, bio je kao mladić na radu u Americi i tamo je, po prilici, zaradio za ono vrijeme velike pare. Vratio se u Broćanac i u Kovče Dolu, u selu Široka Ulica na desetak kilometara od Nikšića, sagradio veliku kuću i stvorio imanje, imovinu i bogatstvo kakvog, vjerujem, i danas ima malo gđe u nekom selu u Crnoj Gori. To je na putu od Slanog jezera put Broćanca do kojeg odatle preko Orline ima oko dva kilometra.
- Moja baba Marija bila je ljepotica za kojom su uzdisali momci, ne samo u Broćancu. Uz to, poticala je iz imućne i glasite kuće Mićunovića - njen đed Tale bio je brat čuvenog Baća Mićunovića. Đed Ilija je svakako znao da kao golja i siromah neće zadobiti Marijinu ruku i ljubav, iako je i on bio momak na glasu, pa je, izgleda, zbog toga i otišao preko okeana, da u američkim rudokopima zaradi pare koje će mu omogućiti da pobjegne iz siromaštva.
- Po povratku đeda Ilije iz Amerike, Marija se udala za njega. Bila, kažu, svadba za pamćenje, ne samo za ono vrijeme. Izrodili su osmoro đece, pet šćeri i tri sina. Sinove Milana, Vukašina i Janka i šćeri Vidosavu, Ljubicu, Danicu, Milicu i Zorku. Živjeli srećno, u izobilju i bogatstvu gotovo nezamislivom za to doba. Bili, kažu, među najbogatijim i najimućnijim u srezu Nikšićkom. Najmlađi Ilijin i Marijin sin Janko, rođen 1926. godine, otišao je uoči Drugog svjetskog rata sa sestrom Milicom u Dubrovnik da se školuje. Upisao se u gimnaziju, a Milica, koja je bila starija i umjela da šije, zaposlila se u nekom šnajderaju, zvanom "Mala braća". Za njima je ubrzo u Dubrovnik otišla i njihova sestra Danica, moja majka. I ona je tamo našla neki posao, a njih dvije su zajedno brinule o bratu.
Đed Ilija hranio partizane
- Kad se zaratilo i kad je u julu 1941. godine počeo ustanak, ni moj đed Ilija nije izostao. Tako će u njegovoj kući, kao bogatoj i imućnoj, sve do odstupnice partizana u Bosnu u proljeće 1942. godine, biti smješten partizanski štab. Njegova kuća i imanje biće za sve to vrijeme baza za snabdijevanje i ishranu partizanska vojska. Đed Ilija imao pune torove i štale, klao, nije žalio i mesa za vojsku nije falilo. Pomagali mu i sinovi, mladi momci, moji ujaci, Vukašin i Milan, a Janko je u to vrijeme bio još u Dubrovniku, završavao školu.
- Moje tetke Ljubica i Zorka tada odlazi u partizane i kasnije obje ginu kao partizanke. Zorka, koja je imala nadimak Pašana, poginula je u Zagarču u jurišu na jedno utvrđeno četničko gnijezdo (po jednoj verziji, nju su četnici u toj borbi zarobili i potom je nakon zverskog mučenja streljali, napomena B. S.), a Ljubica u borbi sa Italijanima neđe kod Spuža.
- Ujak Janko je ostao u Dubrovniku sve do 1943. godine i uspio da završi gimnaziju, jer škola je tamo izgleda radila uprkos italijanskoj okupaciji. Onda se i on, sa samo 17 godina, priključuje partizanima uoči bitke na Sutjesci. Kasnije je teško ranjen u lijevu ruku i bio smješten u partizansku bolnicu na Volujaku. Dugo se liječio i u partizanima ostao sve do jeseni 1944. godine, sve dok nije saznao šta se desilo sa njegovom braćom i kakva je tragedija zadesila njegovu porodicu.
- Starija braća Jankova, Milan i Vukašin, nijesu se priključili partizanima ni kad su u proljeće 1942. godine krenuli u odstupnicu ka Bosni, ni kasnije. Ostali su kod kuće ne bi li održali veliko domaćinstvo i gotovo dvije godine se klonili i partizana, ali i četnika i nacionalista, bilo kakve vojske, a niko, po prilici, za njima nije mnogo ni tragao, jer su od đeda Ilije svi imali koristi i iz njegove kuće niko nije otišao gladan.
Stariji ujak Milan se u to vrijeme i oženio. Milicom od Nenezića iz Bijele i ubrzo su dobili i sina Radovana...
Molitva kao nagrada
Malo je, nažalost, ostalo podataka, pogotovu pisanih tragova vezanih za rat i ratna dešavanja u Dečanima i oko Dečana - kaže Pavle Bučaj - jer je jedna zgrada pored manastira, u kojoj je čuvana sva ta dokumentacija izgorela za vrijeme rata. Sačuvano je ipak veliko blago u manastorskoj riznici, skrivnici čiji je tajni ulaz bio maskiran velikom ikonom Isusa Hrista.
Taj ulaz, srećom, niko od zlotvora nikad nije otkrio, ali je postojala velika opasnost da balisti razore svetinja i dakako da propadne i svo silno blago iz manastirske riznice, ali eto, izgleda ponajviše zahvaljujući mome ocu, svetinja je odbranjena i blago sačuvano.
- Meni su kasnije pričali kako je bilo poslije te neuspjele šiptarske pohare i njihove velike pogibije. Kad su se monasi vratili u manastir, pitali su moga oca šta bi želio, kako mogu da mu se oduže zato što je spasio svetinju. On je rekao da će biti dovoljno ako ga ponekad spomenu u molitvama i ako se pomole Bogu da mu žena rodi sina, pošto je kako sam već naglasio, tada imao dvije šćeri. Želja mu se, eto, ispunila, ali će ga porodična radost i sreća, kako će se ispostaviti, ipak surovo i zanavijek mimoići...
