Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (4): Ubijeni na Božjoj pravdi
Pavle Bučaj se posebno seća potresne priče babe Marije koja je prva našla mrtve i mecima unakažene sinove Milana i Vukašina. Njihov otac, Marijin muž Ilija, nije trenutno bio kod kuće - da li slučajno, baš tog dana je bio pozvan na neko saslušanje u komandu u Nikšiću.
Kako i priliči, zlosrećna majka Marija je pozvala kuma Milana Popovića da joj pomogne da mrtve sinove donese u kuću i pripremi ih za sahranu, ali je on odbio pravdajući se da ga boli ruka. Onda je nezvan priskočio i pomogao joj Vojin Gardašević, sin Gospave Gardašević, koja će, kako je već opisano, potom sa ćerkom stradati pod nerazjašnjenim i sumračnim okolnostima.
Skojevka žedna krvi?
- Svima je, naravno, odmah bilo jasno da su Vukotići pobijeni na pravdi Božjoj - veli Pavle Bučaj - da oni nijesu bili nikakvi zločinci niti neprijatelji partizanski, tim prije što su im u partizanima bili brat i dvije sestre koje su pod partizanskom zvijezdom petokrakom poginule. Kako su mi pričali baba Marija i ostali, mjesec dana kasnije došao je i neko iz štaba partizanskog sa Trubjele u njihovu zlosrećnu kuću - kazali su mi i ime, ali sam ga nažalost zaboravio - i Iliji i Mariji otvoreno priznao da je u pitanju bila velika greška i slaba procjena, da su njihovi sinovi nevini stradali. Sve to je, naravno, bila slaba utjeha za njihove ojađene roditelje i porodicu, jer "mrtvu glavu ne diže iz groba..."
"OZNA i Odbrana su Milana i brata mu Vukašina smatrali odmetnicima - piše Milorad - Mišo Vujović opisujući pogibiju braće Vukotića u svojoj prije koju godinu objavljenoj knjizi "Bezdani" - dok su za Broćančane bili mladi i bogati stočari. Na dojavu, likvidirala ih je jedinica KNOJ-a pod komandom Ćetka Mitrova Vojičića 10.09.1944. godine (Vukotići su nesumnjivo pobijeni 14. oktobra 1944, napomena B. S) u kamene grede iznad dola Popovića. Kad su ubijeni Milan je imao 24, a Vukašin 22 godine." Ne navodeći ime autora, Vujović zatim citira i stihove iz pjesme "Dvije Crnogorke" u kojoj je opjevan taj događaj i u kojoj, pored ostalih, stoje i ovi stihovi:
"A skojevka navede skojevce,
Žedna krvi u svojoj armadi
Strijeljaše dvoje čobančadi..."
Bez objašnjenja da li je Vukotićima, kako pesma kaže, o glavi zaista poradila neka skojevka, da li se to, možda, odnosi na pomenutu Dunju Vukotić, blisku rođaku pobijenih Vukotića, Vujović navodi i drugu verziju o njihovoj pogibiji "koja se - kako veli - može čuti među Broćančanima" i po kojoj je u to bio upleten Drago - Danjo Radev Vujović.
Motiv, ipak, verski
- On tu priču, međutim, dovodi u sumnju pozivajući se na izjave Kosta Rakova Baletića i njegove supruge Zorke, koji su tvrdili da je Danjo Vujović zajedno sa Kostom toga dana bio na Vilusima, dakle, daleko od mesta na kojem su pobijena braća Vukotići. Očiglednu naklonjenost tvrdnji da su Vukotići nevine žrtve nečijeg bezumlja i mržnje, Mišo Vujović potvrđuje i citiranjem stihova iz pjesme Peka P. Gardaševića "Zemlja bez sunca":
Dva mladića poviše Ulice,
Na pogledu od grada Nikšića,
Dva rođena brata Vukotića,
Do Milana gine Vukašine
Pored stada do Budoš planine..."
Milorad - Mišo Vujović dodaje da postoji i treća verzija pogibije Vukotića po kojoj su u njihovoj likvidaciji "učestvovali i pojedinci iz porodice Baletić i Popović zbog stalnog sukobljavanja...". On, pri tom, kao i u gotovo svim ostalim sličnim slučajevima koje je opisao u ovoj knjizi, izbjegava bilo kakva dalja objašnjenja o kakvim se sukobljavanjima radilo, ostavljajući čitaoca u dilemi da li u svemu tome zaista postoji zrnce istine ili je sve plod mašte, pisca ili "rekla-kazala" svjedoka na koje se oslanja. Naravno, ta treća verzija ide u prilog tvrdnjama Pavla Bučaja da je u sve bio upleten Milan Popović, odnosno da motiv likvidacije Vukotića nije bio političke, već vjerske prirode.
Zakletva brata Janka
- Kad je čuo šta se desilo sa njegovom braćom Milanom i Vukašinom, moj najmlađi ujak Janko Vukotić, istog trena je napustio partizansku bolnicu u kojoj je vidao rane i požurio u Broćanac. Tu se nad grobom braće, izgleda, zakleo da će ih osvetiti, zauvijek okrenuo leđa partizanima, odmetnuo se i započeo svoju borbu protivu onih koji su ga tako krvnički i nepravedno ujeli za srce - kazuje Bučaj.
Ko je neznana žrtva
Po svemu sudeći, u Crnoj Gori je malo mesta koja se, poput Broćanca, mogu "pohvaliti" tolikim brojem tako teških, monstruoznih zločina počinjenih tokom Drugog svetskog rata, gde su se meštani prosto utrkivali ko će se više "proslaviti" i proliti više nevine krvi. Jedan takav zločin je delimično opisao i Milorad - Mišo Vujović u svojoj već pomenutoj knjizi, a desio se na samom početku rata, u danima kapitulacije i rasula u bivšoj jugoslovenskoj vojsci i do danas nije utvrđeno ni ko je bila žrtva, niti je obelodanjeno ko su zločinci:
"Tih dana u Broćancu se obrete jedan mladi kraljev vojnik sa puškom", piše Vujović. "Pocijepana, zapuštena, gladna, svratiše ga u svoj dom tri plemenite Crnogorke: Milica Simova Vujović i njena svekrva Krstinja Markova Vujović i njena zaova Marija Markova Vujović. Nahraniše ga i za dug put darivaše par suknenih čarapa koje su one plele i brašnjenik za put. Pošto ode iz kuće Vujovića, neko ga je primijetio, pošao za njim, oteo mu pušku, svezao ga i "otpratio" u broćanske bezdane. Na ubici mještani Broćanca primijetili su darovne čarape i znaju jamu gdje se leš i danas nalazi. U selu tvrde da su bila dva "đevera", oba poznati mještani..."
