Grešna ljubav Jelene Savojske (4): Naprasna ženidba carevića Nikolaja
Na Srđevdan, 20. oktobra 1894. godine, crnogorski knjaz Nikola Prvi Petrović je svečano pustio u saobraćaj novoizgrađeni, 269 metara dugi most na reci Zeti, na Slivlju kod Nikšića, velelepnu vitku ćupriju, izgrađenu od tesanog kamena na osamnaest velikih i dva mala luka, nesumnjivo jednu od najlepših građevina te vrste, ne samo u Crnoj Gori.
Most, koji je sa jugoistoka povezao Nikšić sa svetom, đelo je čuvenog zadarskog inženjera Josipa Sladea, neimara koji je u Crnoj Gori ostavio neizbrisive i neprevaziđene graditeljske tragove. Građen je punih pet godina uz veliku i svestranu pomoć Rusije, pa je knjaz Nikola, u znak zahvalnosti, toga dana predložio da most ponese ime tadašnjeg ruskog cara Aleksandra Trećeg Aleksandroviča Romanova. Predlog je, dakako, s velikim oduševljenjem prihvaćen, ali je narod vremenom to ime skratio, pa je tako poznati nikšićki most do danas ostao Carev most.
Hitne depeše
"Istoga dana", kako piše Gavro Vuković, "tek što je pompezno slavlje u Nikšiću završeno, sa Krima, iz Jalte, gdje se nalazio na liječenju i oporavku, stigla je vijest da je ruski imperator preminuo, da su ga stigle posljedice jedne željezničke nesreće koju su on i njegova carska porodica preživjeli šest godina ranije (po nekim podacima car Aleksandar Treći Romanov je umro 1. novembra 1894. godine, ali, po svoj prilici, u pitanju nije nikakva greška već razlika između starog i novog kalendara, napomena B. S.).
Knjaz Nikola je, bez dvoumice, odlučio da, poput mnogih evropskih državnika toga vremena, krene u Petrograd i lično se pokloni svom velikom prijatelju, dobrotvoru i zaštitniku Crne Gore:
"Odmah po pogrebu cara Aleksandra", piše dalje Gavro Vuković u svojim "Memoarima", po naročitoj njegovoj preporuci (mada je do pred samu smrt bio protiv tog braka, napomena B. S.), car Nikola (prestolonaslednik, napomena B. S.) se oženio hesenskom princesom, u uskom familijarnom krugu, bez svadbenih pompa, bez sjaja i bez zastupnika stranih država."
Vest o ženidbi naslednika ruske carske krune Nikolaja Drugog Romanova Nemicom, princezom Alisijom (na pokrštenju u pravoslavku je dobila ime Aleksandra), stigla je mnoge državne delegacije na putu dok su se vraćale iz Petrograda sa sahrane njegovog oca. Nekima od njih su ipak stigle depeše da se vrate i prisustvuju venčanju mladog ruskog imperatora, ali takvog poziva nije bilo za crnogorskog knjaza:
"Što je Car izostavio Knjaza, da i njega ne vrati s puta da prisustvuje njegovom vjenčanju, tumačilo se je na više načina", kaže vojvoda Gavro Vuković, "ali smo mislili da je tako postupio iz delikatnosti, što je mnogijema poznato bilo, da je on, a i mnogo Rusa, htio uzeti princesu Jelenu za caricu, ali mu nije moglo biti iz razloga dvorskih intriga..."
Neočekivani gost
Dok je knjaz Nikola boravio u Rusiji, odnosno na sahrani ruskog cara Aleksandra Trećeg, vojvodi Gavru Vukoviću, ministru inostranih dela Crne Gore, jednog dana je stigla depeša grofa Sanminiatelija, italijanskog izaslanika na Cetinju, koji je stolovao u Dubrovniku. On se raspitivao kad se knjaz Nikola vraća iz Rusije i kojim putem će ići - da li će se, možda, vratiti preko Kotora i hoće li mu Vuković poći u sretanje.
Kad mu je Gavro Vuković odgovorio da će se knjaz odista vratiti brodom, ali da će se iskrcati u Baru a ne u Kotoru, te da nema potrebe da mu on ide u sretanje, Italijan je sutradan nenajavljeno i gotovo u tajnosti banuo na Cetinje i odmah se sastao sa Vukovićem, koji je ovako opisao taj nesvakidašnji susret:
"Prva mu je riječ bila: došao sam da vam položim jedno pitanje, u najvišoj tajnosti i povjerenju, da mi na njem kategorično odgovorite: 'Je li princesa Jelena zaručena ili ne i ako je slobodna od svakog angažmana bi li ju Knjaz i Knjaginja dali za Princom od Napulja? Sad polazim natrag u Dubrovnik. Čim se Knjaz vrati s puta iz Rusije, dođite mi dati odgovor na pitanje, a ja se više nikome sad javljati ovdje neću, pa ni Knjaginji, kao regentu (privremeni zastupnik vladara, napomena B.S.) u odsustvu Knjaževu'."
Pitanje je zgromilo čak i veštog i iskusnog diplomatu kakav je bio Gavro Vuković, ali je on na sve načine nastojao da ostane pribran i pred lukavim Italijanom ne pokaže istinsku radost što se dinastija moćne Italije interesuje za princezu malene Crne Gore.
Uporni Italijan
Gavro Vuković pokušao je da dozna od grofa Sanminiatelija po čijem je direktnom nalogu došao i u čije ime govori, ali je Italijan zamakao natrag put Dubrovnika zakopčan do grla, samo uporno ponavljajući isto pitanje: da li je princeza Jelena slobodna i da li bi je roditelji dali za naslednika italijanskog kraljevskog prestola.
Uzidani dukati
A koliko je knjazu Nikoli Petroviću bilo stalo da Nikšić, srce stare i Crnoj Gori tek prisajedinjene Hercegovine, čvrsto poveže sa Crnom Gorom jednim tako moćnim mostom, najbolje govori podatak da nije žalio blaga, da je svim srcem svih pet godina koliko je trajala izgradnja, bdio nad tim objektom i neprekidno pratio kako teku radovi. Ostala je priča koja je poodavno poprimila mitsku boju, da je, pored ostalog, navodno naredio da se most i pozlati. To je, po toj priči, učinjeno tako što je u svaki stub mosta uzidan po jedan dukat.
