Grešna ljubav Jelene Savojske (2): Sanjala rusku krunu
Pre dve godine, nakon šest i po decenija zemnog počivanja u Monpeljeu u Francuskoj, posmrtni ostaci negdašnje italijanske kraljice Jelene Savojske, nesumnjivo najznamenitije crnogorske odive, tajno su preneseni u Italiju, vraćeni u zemlju čiju je kraljevsku krunu nosila više od pola veka, i uz blagoslov italijanskog predsednika Serđa Matarelija, sahranjeni u svetilištu Vikoforte kod Mondove na severu Italije, u regiji Pijemont.
Pored nje je, po istom scenariju, nedugo potom, nakon sedamdeset godina, večno počinuo i njen suprug, kralj Viktor Emanuel Treći.
Petoro dece
Tako je, posle više od 120 godina, konačno okončana nesvakidašnja bračna priča krunisanih glava, u početku zasnovana na čisto političkom interesu i kalkulacijama, no priča koja se vremenom pretvorila u pravu idilu i koja će za rezultat imati petoro dece.
Iako su od svečanog čina venčanja crnogorske princeze Jelene i italijanskog princa, budućeg kralja Italije Viktora Emenauela, odnosno sprijateljenja cetinjskog dvora i dinastije Petrović sa rimskom kraljevskom kućom i dinastijom Savoja, prošle 123 najburnije godine u istoriji čovečanstva, iako su o tome napisane i snimljene nebrojene storije, ova priča i danas pobuđuje pažnju i nesmanjeno interesovanje, jer i dalje isplivavaju neki nepoznati ili manje poznati detalji vezani za ovaj po mnogo čemu neobični brak, posebno za prelepu crnogorsku odivu.
O njenoj ulozi u istoriji i biografiji potonjeg italijanskog kralja, posebno o njenom svestranom humanizmu zbog kojeg je posmrtno ovenčana svetačkim oreolom, uglavnom se sve zna. Priča koja sledi posvećena je njenoj mladosti i predstavlja prilog njenoj zanimljivoj i intrigantnoj biografiji do trenutka kad je na glavu stavila italijansku kraljevsku krunu.
Kraljica Jelena bila je šesta od devet ćerki crnogorskog kralja Nikole Prvog Petrovića i kraljice Milene. Rođena je na Cetinju 1873, a imala je samo deset godina kad je sa starijim sestrama došla u Petrograd na školovanje u carskom institutu Smoljni.
Mezimica u Petrogradu
"Gospodar je mogao vaspitavati svoju đecu i u svom dvoru kao što drugi vladari čine", piše Gavro Vuković u svojim "Memoarima", "ali mu je namera bila da se vaspitaju u Rusiji, kako bi se tamo nadahnule duhom o slovenskoj veličini. Kako bi sljedovale primjeru pobožnosti ruskoga naroda sviju staleža i učinile poznanstvo u višim krugovima petrogradskog društva. On je u tome potpuno uspio. Njegova đeca gledana su sa posebnom pažnjom od dva cara i dvije carice, a naročito od cara Aleksandra III i cijelog visokog petrogradskog društva..."
Vuković ističe da se od svih crnogorskih princeza, ćerki knjaza Nikole, princeza Jelena ipak izdvajala, bila mezimica u ruskoj carskoj kući:
"Mladi veliki knjaz Nikola, nasljednik prestola (ruskog, napomena B. S.), bio je zagledan u čarobnu princesu crnogorsku, još kao studentku Smolnog instituta. U carskom dvoru bilo je mnogo pristalica da se nasljednik prestola oženi crnogorskom princesom, a i u javnom mnjenju, u ruskim društvima, kao i u štampi, bilo je još više pristalica za tu bračnu kombinaciju. Ali Njemice, udate za velikim knjaževima, sa caricom Marijom Fjodorovnom na čelu, nijesu dale čuti da se reče ne može carica ruska biti slovenskog porijekla, već kao i do sad - Njemica. Toga radi ta je misao ugušena prerano, a veliki knjaz Nikola bude vjeren hesenskom pricesom, unukom kraljice engleske..."
U tome je, čini se, ipak bio presudan jedan krvavi incident koji se dogodio na carskom dvoru, za koji će, potpuno nepravedno, zasluga biti pripisana princezi Jeleni.
Smrt u Monpeljeu
Italijanski suveren Viktor Emanuel Treći će, da podsetimo, na kraju Drugog svetskog rata, u maju 1945, abdicirati i odreći se prestola u korist sina Umberta, ali su i on i sin mu i kompletna kraljevska porodica samo mesec dana kasnije morali da napuste Italiju, koja je proglašena republikom, a njima trajno zabranjen povratak u zemlju.
Skrasili su se u Egiptu, u Aleksandriji, gde će stari kralj i umreti dve godine kasnije, a kraljica-udovica će se vratiti u Evropu i nastaniti u Francuskoj, u Monpeljeu, gde je i umrla 28. novembra 1952.
Nacionalne nošnje
Za razliku od svih ostalih, koji su po pravilu bili u civilnim odelima, svi koji su Jelenu sa Cetinja dopratili do Rima, bili na venčanju i svadbi, stalno su nosili crnogorske nacionalne nošnje:
"Umjesto fraka i klaka", kaže Gavro Vuković, "bili smo vazda u bijelim gunjevima, sa sabljama i italijanskim ordenima, što je meni veoma protivno bilo, ali Gospodar nije dopuštao da se takne crnogorski militarizam i šarenilo našeg kostijuma, mada smo služili, toga radi, za posmijeh u Kvirinalu. Knjaz lično nije mogao bez crnogorskih haljina, govoreći vazda da mu manjkaju ideje u drugim haljinama. Stoga smo i mi drugi, koji nijesmo idealisali, naročito kad smo na strani bili s našim vrlo nepraktičnim haljinama, morali biti žrtva njegovom idealisanju, posmijehu civiliziranog kvirinalskog svijeta..."
