Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (14): Sa građevine u ring
"Pavle Bučaj je jedan od rijetkih crnogorskih trenera koji ima važeći sertifikat, s obzirom na to da je završio Višu školu pri sarajevskom Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje (prosječna ocjena 9,6)", piše Zoran Poleksić u monografiji "Boks u Budvi".
"Sličan učinak je imao i na dvomjesečnom seminaru na beogradskom DIF-u 1981. godine, u klasi predavača dr Zorana Ćurkovića, Tome Hladnog i Milana Roglića, a uspješno je okončao još nekoliko kurseva iz oblasti fizičke kulture. Uz to, u više navrata je boravio u Rusiji i na Kubi gdje je razmjenjivao iskustva sa tamošnjim iskusnim bokserskim znalcima..."
Nokaut u dve sekunde
Teško je, naravno, u ovom trenutku, bez rizika da će neko biti nepravedno zaobiđen i zaboravljen, spomenuti makar imena najuspešnijih iz velikog stroja vrhunskih boksera poniklih i "odškolovanih" u "bokserskoj akademiji" Pavla Bučaja.
Jedan od njih je svakako Ilija Merdović, momak izuzetnih fizičkih predispozicija, koji će, pored ostalog, ostati upisan u klupskoj istoriji po jednom, verovatno najbržem nokautu, ne samo u crnogorskom boksu (Pavle Bučaj tvrdi da nikad nije vidio brži nokaut). Merdoviću su, naime, bile potrebne samo dvije sekunde da na jednom meču u Nikšiću, pošalje na pod domaćeg rivala.
Na nekoj građevini u Budvi Bučaj je jednog dana zapazio fizičkog radnika, Rumuna Maria Kokosa i uspio da ga dovede u salu za treninge i nagovori da navuče rukavice. On će ubrzo da bez straha izađe na megdan nekolicini prekaljenih, trofejnih vladara ringa kakav je, recimo, bio Genadij Starušenko, petostruki prvak Bjelorusije, koji je u pesnicama već imao oko 250 mečeva.
Nije Kokos na kraju pobijedio u tom meču u Poznanju, izgubio je na poene i to u šest rundi, ali je oduševio borbenošću i hrabrošću sa kojom se dostojno suprotstavio favorizovanom majstoru ringa. Kokosa, međutim, neće obeshrabriti taj poraz - u Varšavi je mesec dana kasnije odboksovao još jedan meč i nokautirao prvaka Poljske da bi odmah potom u Budvi na predaju primorao i profesionalca iz Bosne i Hercegovine Gorana Majića...
U klupskoj istoriji su, recimo, upisana i imena Borisa Karadžića, Janka Kuzmana, Marka Borozana, Stefana Dakića... Odskače ipak Vido Ratković, jedan od onih iz prve generacije, za kojeg Pavle Bučaj smatra da je jedan od najboljih kojeg je iznedrio budvanski bokserski klub.
On će osamdesetih godina prošlog veka svojim razornim desnim krošeom nizati pobede na ringovima širom Jugoslavije, a vrhunac svakako predstavlja zlatna medalja na tradicionalnom turniru "Zlatni gong" kada je u finalu pobedio Bugarina Trajanova.
Umetnik na ledu
- Iako danas živi daleko od Budve, u Štokholmu, on je i dalje - veli Pavle Bučaj - i srcem i dušom vezan i za boks i za rodni grad.
A da po mišljenju mnogih bokserskih stručnjaka nije u boksu učinio ništa više sem što je otkrio, pripremio i lansirao Fehmija Husena, ime Pavla Bučaja bi se našlo u eliti bokserskih učitelja:
"Imao je samo 11 godina - piše o Husenu Zoran Poleksić - ali i sasvim dovoljno dara i potencijala da mu Pavle Bučaj uglača i osvijetli boksersku stazu koja će vremenom biti posuta zlatnim prahom i okićena lentama, lovorikama i znamenjima..."
Sa samo 15 godina Husen će, nakon briljantnih pobjeda na trodnevnom međunarodnom turniru u Novoj Pazovi, osvojiti prestižnu Zlatnu rukavicu za omladince, ali mnogo više od velikog trofeja značilo je ono što je o njemu, ali i o njegovom treneru, tada napisao jedan od najvećih autoriteta u ovom sportu u negdašnjoj Jugoslaviji, nenadmašni majstor ringa, bokserski selektor i poznati novinar Toma Hladni.
Još jednom se pokazalo - citira njegove reči Zoran Poleksić u svojoj knjizi - da se najbolji bokserski naraštaji uzgajaju u siromaštvu.
"Trener Pavle Bučaj, čiji je klinac Fehmi Husen proglašen osvajačem trofeja, najbolji je primer romantičnog zanesenjaštva. Iz svog džepa, doveo je pravo remek-delo u dvoranu beogradskog Partizana, sa njim vežbao i snosio troškove hotela i ishrane pre nego što su se uputili u Novu Pazovu. Da ste samo videli kako Fehmi dejstvuje! Klizao je po ringu kao umetnik po ledu. Čas levo, čas desno, a onda kad bi protivnika ostavio zbunjenog, sjurio bi seriju udaraca..."
Nepravda
Tihomit Matijević je na treninge u Budvu svakodnevno dolazio iz Kotora. Njegov entuzijazam i upornost su brzo dali rezultate, počele su da se nižu pobjede i trofeji, a onda je sve odjednom prekinula jedna velika sudijska nepravda.
Na državnoj smotri u Čačku, tada šesnaestogodišnji Mijatović je branio titulu koju je osvojio prethodne godine. U finalnoj borbi bio je toliko nadmoćan da nikome u dvorani nije bilo ni na kraj pameti da sudija neće na kraju podići njegovu ruku. Tako jedino nisu mislile sudije, pobednikom su proglasile Novosađanina Pavlovića, a ta srebrna medalja, odnosno nepravda koja mu je učinjena, toliko je razočarala i deprimirala mladog
Kotoranina da je zauvek okačio rukavice o klin i, uprkos svim molbama i ubeđivanjima i Pavla Bučaja i drugih, okrenuo leđa ovom sportu u kojem mu se smešila svetla budućnost.
Imenik
Kako piše Zoran Poleksić, prvi bokser iz budvanskog kluba koji je sa rukavicama na rukama kročio u ring, bio je Petar Šofranac. Pored već pomenutih, tu su bili: i Dejan Jovanović, Boško Bojović, Milorad Mitrović, Vladimir Ivančević, Goran Vukotić, Ranko Pekić, Miodrag Zec, Miodrag Ratković, Zoran Perkin, Radoje Đurović, Jovo Mitrović, Dragan Krivokapić, Željko Mijailović, Zeka Mahmutović, Zoran Samardžić, Nebojša i Saša Labović, Nemanja Zec, Željko Bulajić, Zoran Latić, Miloš Majkić, Vanja Radunović, Nikola Vojinović, Nenad Franeta, Pavić Kljajević, Goran Pavićević, Mladen Kostović, Janko Kuzman, Nikola Ružić, Stefan Đekić, Aleksandar Gordić, Andrija Zec, Slobodan Vlaović i naravno, jedan od najboljih Nikola Sjekloća.
