Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (15): Da laž ne postane istina
Jedan od najsjajnijih bisera budvanskog bokserskog kluba i crnogorskog sporta uopšte je Nikola Sjekloća, jer, po mišljenju Zorana Poleksića, rezultati koje je ostvario, nebrojene revije i turniri na kojima je nizao pobede, svrstavaju ga u najuži krug najboljih crnogorskih borilačkih sportista svih vremena. I za uspehe ovog vrhunskog bokserskog majstora, naravno, zasluge ima Pavle Bučaj koji mu je otvorio vidike i uputio ga na sportsku stazu kojom se stiže do zvezda.
Sport sa dušom
Na kraju ove kratke, šture i nepotpune storije o sportskoj strani biografije Pavla Bučaja evo i nekoliko njegovih misli o tome koje je takođe zapisao Zoran Poleksić:
- Boks je viteštvo, ali istovremeno ples, igra, umjetnost u kojoj je cilj nadmudriti, nadigrati protivnika - veli Pavle.
- Njegoš je rekao: "Junaštvo je car zla svakojega", a ja bih te riječi mogao primijeniti na poimanje bokserskog sporta. Jer, treba "znati stići i uteći i na strašnom mjestu postojati" i to je možda najbolja definicija boksa. Dakle, sirova snaga i sila ne čine ovaj sport iako mnogi tako misle. Boks ima dušu i dozu plemenitosti i to znaju ne samo aktivni takmičari, već i mnogi slavni ljudi koji uvažavaju ili rekreativno upražnjavaju ovu vještinu. Poznato je da je Ernest Hemingvej obožavao da sparinguje sa velikim šampionima Džekom Dempsejom i Džinom Tanejom, da su Bajron, Puškin, Ljermontov opisivali kadrove iz bokserskih mečeva, da su veliku pažnju boksu posvećivali Alen Delon, Žan Pol Belmondo, Miki Rurke, Silvester Stalone i mnogi drugi, govori Pavle.
Pavle Bučaj, iako je dobro zakoračio u osmu deceniju i dalje se s nesmanjenim entuzijazmom, energijom i strašću posvećuje ovom sportu, nije ga umorilo ni 40 godina intenzivnog rada u njemu, ni sve finansijske i druge nevolje sa kojima se zbog boksa rvao...
- Danas, kad mogu na miru da se osvrnem i sagledam životni put kojim sam dovde dopro, prvo moram da istaknem da je moja supruga bila velika žrtva mog sportskog života i opredjeljenja. Ja sam jurio medalje i trofeje, a ona je radila i izdržavala me, nastojala da mi koliko najviše može pomogne da ostvarim te svoje sportske ambicije.
Prećutni amanet majci
- Hoću na kraju - dodaje Pavle Bučaj - da kažem i ovo: Neka se zna da u svemu ovome što sam ispričao nema nikakve moje zlobe i pizme, želje da se nekome svetim, jer ja sam se cijelog života družio i dobro držao sa svima, čak i sa onima za koje sam znao ili ozbiljno sumnjao da su nanijeli zlo i pakost mojoj majci i mojoj ujčevini, da su krivi za smrt moga oca i mojih ujaka, a nijesam mrzio, čak ni neke koji su meni lično nanijeli zlo, koji su me zlostavljali, pa čak ni neke koji su me bez ikakvog razloga u novije vrijeme prebijali i doveli do granice između života i smrti (Bučaj nije želio šire da govori o jednom slučaju novijeg datuma kad ga je policijska patrola u Nikšiću pretukla bez ikakvog razloga i nanijela mu teške povrede, a Bog zna kako bi se sve i završilo da nije naišao jedan njegov prijatelj, policijski funkcioner, prepoznao ga i spriječio dalje batinanje, napomena B.S.)
- Za ilustraciju ću spomenuti samo šćer Milana Popovića, Milijanu i njena tri brata - sa svima sam se uvijek dobro držao i družio, jer su bili dobri, a tome su me učile i tako vaspitavale i moja baka Marija, majka Danica i tetka Milica, iako su umrle sa sumnjom da je Milan odigrao, najblaže rečeno, nečasnu ulogu u likvidaciji mojih ujaka. Da i ne spominjem ponovo Milanovu braću sa kojima sam uvijek bio u dobrim odnosima. Oni su, recimo, kad je umrla moja baba Marija, zajedno sa mnom nosili sanduk do groblja - imam evo i fotografije koje to neporecivo dokazuju...
- Uvijek sam, dakle, ćutao u ime nekog mira, a ponajviše iz poštovanja prema majci, babi i tetki koje su mi svojim ponašanjem prema svima, pa i onima koji su im zlo nanijeli, ostavile svojevrsni nepisani, prećutni amanet da se i ja tako ponašam. Neke laži i manipulacije koje su počele da se pojavljuju u novije vrijeme, ipak su prelile čašu i ne bih htio da odem sa ovog svijeta grešan što sam laži prećutao i nijesam kazao kako je zaista bilo, što sam dozvolio da se laž preporodi u istinu - govori setno Pavle.
Život bez penzijice
- Ja sam se odrekao radnog staža i nijesam mislio na starost i penzionerske dane, a moja supruga je ipak sve izdržala, časno zaradila penziju i ne znam kako bih sada živio da mi nije nje i te njene penzijice - priča Bučaj, ne bez gorčine u glasu. (Imena Pavla Bučaja nema na spisku crnogorskih penzionera, a nije se našlo ni na spisku zaslužnih sportista i sportskih radnika! Napomena B.S.)
Neistine bole
- Zaboljele su me - besedi Pavle - neistine koje sada proturaju neki, valjda uvjereni da više nema živih svjedoka i onih koji znaju stvarnu istinu. Koji znaju kako je, recimo, ubijen moj otac i ko je to uradio, šta se tačno desilo i kako su likvidirani moji ujaci Milan i Vukašin, odnosno toliki drugi kasnije. Neko kome je iz nekih razloga stalo da proširi laž i na taj način, možda, opere nečiju ljagu i sramotu, da umiri nečiju nemirnu savjest, po svoj prilici nije računao da ja dobro znam stvarnu istinu i pamtim svaku pojedinost.
Imanje
O velikom i opustelom imanju Ilije Vukotića u Kovče Dolu sada, koliko može, brine njegov unuk Pavle Bučaj, koji ga je svojevremeno pretvorio u pravi sportski kamp sa više igrališta - za fudbal, košarku, odbojku, tenis... čak je uredio i ring sa pratećim spravama i trenažerima za vježbanje i pripreme sportista. Sve je to sada, nažalost, u fazi propadanja, jer ni opština Nikšić ni država nijesu pokazali interesovanje, spremnost da podrže Bučaja u njegovim plemenitim i korisnim namerama.
