Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (10): Deset godina bez majke
- Ja sam u sirotištima, u Miločeru, Kotoru i Risnu ostao sve do 1951. godine - nastavlja svoj neveseli životopis Pavle Bučaj - a moje sestre Vjera i Nada za to vrijeme su bile u sirotištu u Bijeloj. Onda je za mene došla moja tetka, majčina sestra Milica. Živjela je u Nikšiću, u Mrkošnici. Bila je udata za Đura Kontića, a i ona je zbog brata Janka provela u zatvoru 14 mjeseci. Kako Đuro i ona nijesu imali svoje djece, željeli su da me posine. Tetka mi je poslije pričala i uvijek me zadirkivala kako sam u početku bio nervozan i zadugo lupao nogama u vrata i tražio da me vrate u dom, među djecu - ja navikao na djecu i nijesam znao ni za koga drugoga, tetka je za mene bila tuđi svijet.
Kad su majku u neko doba, poslije tri godine, konačno pustili iz zatvora, ona je još zadugo obijala pragove bolnica i liječila se od strašnih posljedica tamnovanja, a ja sam za to vrijeme bio kod babe, njene majke Marije, u Širokoj ulici. Tako sam u Broćancu završio treći i četvrti razred osnovne škole.
Zima u kratkim pantalonama
- Po izlasku iz bolnice majka nas je konačno, poslije deset godina, pokupila po domova i gdje se koje u tom času zateklo. Našli smo se na goloj ulici, bez iđe išta. Gledali smo šta će nam ko dati i kako će nas ko pomoći, a bilo je vrijeme kad niko nije imao u izobilju, kad niko nikome nije mogao mnogo pomoći. I danas pamtim kako smo se jagmili da ugrabimo nešto od te nesrećne pomoći koja je stizala preko Crvenog krsta.
A kad bi muke odoljele, majka bi mene nakratko poslala kod babe u Široku ulicu da su barem jedna usta manje za trpezom, jedna briga manje. Naravno, ni baba nije imala ništa više, strašni pritisci su bili i na njoj i nije bilo mnogo vajde od velikog imanja i bogatstva koje su stvorili ona i djed Ilija. Najteže je bilo sa odjećom. Ljeti i kad je toplo još i kako, ali muke su nastupale zimi - dvije zime sam izdržao u kratkim pantalonama i dugačkim vunenim čarapama koje bi mi opleli da se koliko toliko zaštitim od studeni i snijega.
- A sve sitno pri mukama psihičke prirode. Gdjegod bi se pojavio, čekali su me zloslutni komentari: Bučaj - šiptar, sestrić Janka Vukotića - četnik! Nikad neću zaboraviti, bilo mi je tek 10 godina kad su me prvi put poveli u stanicu milicije da me nešto ispituju. Znali su oni izgleda da ujak dolazi kod babe Marije, da sam ga i ja viđao, milovao me i mazio. To je vjerovatno neko prijavljivao, pa su mislili da će me uplašiti i da ću nešto kazati. Tek mnogo kasnije sam shvatio da su oni ipak dobro znali da je ujak još živ i da se negdje krije, iako se javno pričalo da je likvidiran.
Nema smrti bez suđena dana
- Ne znam da li sam imao punih 11 godina, kad me jednog dana Veljko Sjekloća, tada je bio komandir milicije u Nikšiću, pokupio na ulici, sjeo u neki motor koji je imao prikolicu i provozao me kroz centar grada, valjda da svima pokaže da sam ja bajagi četničko dijete i da me i na taj način uplaši i primora da nešto kažem. Da ne pričam o drugim strašnim problemima koje sam tada imao u Nikšiću. Dovoljno je bilo da neko negdje ukrade kakvu sitnicu - mene su odmah za vrat: ja ukrao. Jednom, dvared sam se i potukao sa nekom gradskom dječjom jalijom i odmah sam, naravno, završio u zatvoru, iako nijednom nijesam bio kriv, iako sam se samo branio...
- Moja majka je i kasnije, gotovo do kraja života, pobolijevala i bila vezana za bolnički krevet, ali je, za veliko čudo, Bog prizvao k sebi tek u 81. godini - umrla je 1986. U bolnicu je, recimo, završila i 1971. godine - ja sam tada već radio u Bečićima. Jednog dana mi stiže aber da hitno idem u Nikšić, majka je na samrti.
- Stigao sam pred zoru u Nikšić. Ona u bolnici, još samo pokazuje znakove života. Ujutro je otpustiše iz bolnice. Shvatio sam: digli ruke, gotovo je, pa eto neka barem umre u svojoj kući. Jedna žena tu, koja me je dobro znala, otvoreno mi reče: Pavle, zreo si čovjek, vidiš kakva je situacija, kupuj robu i pripremaj šta treba za sahranu, njoj su dani izbrojani i nema joj spasa...
- Ja ipak odlučim: neću ništa da preduzimam! Za to uvijek ima vremena, neću da ispadne kao da jedva čekam da mi majka umre. Dan po dan, ona se ipak oporavi, prođe šest godina, umrije i ona žena koja me nagovarala da spremam robu i sanduk za majku, a ona, eto, od tada poživje još punih 15 godina i potvrdi da smrti, ipak, nema bez suđena dana...
U aps zbog Peka Dapčevića
- Jednom, dobro sam zapamtio - sjeća se Pavle Bučaj - u Nikšić došao Peko Dapčević. Meni milo da ga vidim, čuo ja o njemu sve najljepše, čak i od ujaka Janka: da je bio u Španiji, da je bio veliki ratni komandant u partizanima, da su mi pod njegovim, partizanskim barjakom poginule dvije tetke...
Ja se namjestio ispred ulaznih vrata hotela Onogošt, saznao nekako da će Peko tuda proći i hoću da ga vidim, kad eto neki čovjek: "Jesi li ti Pavle Bučaj", "Jesam", "Pođi sa mnom, traže te da dođeš u zeleni salon." Ja za njim. Tamo patrola milicije, zgrabiše me i sa mnom u "maricu", čekala parkirana ispred ulaza sa dvorišne strane. Prenoćih u apsani i pustiše me tek sjutradan kad je Peko otišao!
Majčina tugovanka
Sa Danicom Bučaj u cetinjskom zatvoru je tamnovala i Cetinjanka Olga Perović. Za razliku od Danice, njoj su dopuštali da ponekad vidi sinčića Slobodana. U tugovanci koju je sročila ojađena majka Danica, ona moli "sestru Olgu" da sina, kad joj ga donesu u zatvor, donese i do nje da bi joj ublažila tugu:
"Jer sam i ja majka bila,
Malu djecu ostavila,
Od godine i od dvije,
Pet godina najstarije.
Sad ih tuđe majke nose,
A kod mene ne donose..."
