Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (8): Lažna smrt Janka Vukotića
Iako - kako tvrdi Pavle Bučaj - nema nikakvih valjanih dokaza da su njegov ujak Janko Vukotić, Dušan - Jago Popović i Radoje Kraljević likvidirali Draga - Danja Vujovića 1945. godine, na Aranđelov dan uveče, oni do danas slove kao ubice ovog partizanskog aktiviste iz Broćanca kod Nikšića. I dok za Vukotića za takvu sumnju može da se traži uporište u činjenici da Vujović, najblaže rečeno, nije, po svoj prilici, imao sasvim beznačajnu ulogu u vlasti koja je bezrazložno pobila njegovu braću godinu dana prije toga, nije jasno zašto bi mu se pridružili Popović i Damjanović.
Nevinima podmetnuli zločine
Bilo kako bilo, tek te satanske noći, kad su za odmazdu zbog ubistva Danja Vujovića, uz Đorđija Damjanovića svirepo likvidirani i njihovi očevi Blažo i Nikola, Radoje Kraljević i Dušan - Jago Popović su se odmetnuli u šumu. Za razliku od Popovića, koji se gotovo tokom celog rata uglavnom sklanjao i izbegavao sve vojne formacije, Damjanović, momak izuzetne fizičke lepote, jedno vreme je bio u četničkim formacijama, ali se, da se zna, nije istakao nekim zlodelima, niti se zbog toga morao sklanjati pred novom, pobedničkom partizanskom vlašću i u šumu ga je oterao samo gnev zbog podmuklog i tako svirepog ubistva potpuno nevinog oca.
I Popović i Damjanović su se, međutim, predali kad je nedugo potom objavljena amnestija, poziv nove vlasti svima koji nisu okrvavili ruke i zagazili u zločin da se bez posledica mogu vratiti kući, uvereni da nemaju razloga za strepnju. Oba su, ipak, doživeli istovetnu tragičnu sudbinu: zbog navodnog učešća u ubistvu Danja Vujovića i nekih drugih zlodela koja su im podmetnuta, osuđeni su na smrt i streljani na Cetinju krajem jula 1947. godine. Janko Vukotić se nije dao prevariti, nije naseo na obećanja, nastavio je sa odmetništvom sve dok, po zvaničnoj verziji vlasti, nije likvidiran 1949. godine.
Fotografija i rukopis dokazi
Njegov sestrić Pavle Bučaj, međutim, sada, sedamdeset godina kasnije, otkriva i nepobitno dokazuje da njegov ujak nije ubijen, odnosno da nije tačna zvanična tvrdnja vlasti:
- Nije tačna tvrdnja Veljka Milatovića u jednom intervjuu da je Janko Vukotić ubijen 1949. godine, jer veoma dobro pamtim da je dolazio u kuću u Kovče Dolu 1951. godine kad mu je umro otac, moj đed Ilija. Došao je, obrijao ga i pomogao da ga pripreme za sahranu a onda se, naravno, sklonio i nije prisustvovao sahrani. Da i ne govorim o našem susretu 1954 - tada mi je već bila deseta godina. Kao da je juče bilo, sjećam se, imao je onaj njemački šmajser i ja ga pitam šta mu je to, a on mi veli: evo kantar, daj da te izmjerim. Ja se uhvatio za onaj kaiš na automatu i on me podiže tobož da me izmjeri...
- Uostalom, ako laže koza ne laže rog: evo čuvam njegovu fotografiju iz 1957. godine, valjda ne postoji ubjedljiviji dokaz da je on i tada bio živ. On na poleđini slike svojom rukom piše majci da je živ i zdrav. Sad mogu i da kažem: Periša Jošov Vukotić iz Lastve Čevske, godinama je jatakovao i krio Janka, a da nikad niko to nije saznao niti otkrio uprkos svemu, uprkos svim silama koje je ulagala vlast da se domogne njegove glave. Ja i sad svake godine na Vaskrs idem na Čevo kod Vukotića, Jošovih potomaka, i to je uvijek pravi praznik, jer tamo i danas ima onih koji pamte i znaju ko je i kakav je bio moj ujak kojeg su tako dugo i vješto krili.
- On je, po svoj prilici, baš te 1957. godine, Bog sami zna kako i uz čiju pomoć, prebjegao u Italiju i u Veroni bio oko godinu dana u nekom prihvatnom logoru. Otuda je porodici poslao i dva pisma. Izgleda da je sve izveo nekako preko Dubrovnika, koji je dobro poznavao i sigurno i tamo imao prijatelja koji su mu pomogli. Ima tu i neka priča da je nekako podvalio Udbi, pa je ona nekoga drugoga uhapsila u tvrdom uvjerenju da se radi o Janku, a dok se sve razjasnilo on je umakao preko mora...
Tvrdnja Veljka Milatovića
U jednom razgovoru sa Novakom Adžićem o ubistvu Krsta Zrnova Popovića, objavljenom u "Vijestima" od 13. decembra 2005. godine, Veljko Milatović, narodni heroj i nekada jedan od čelnih funkcionera u Crnoj Gori i Jugoslaviji, ključni akter u likvidaciji tog najpoznatijeg crnogorskog separatiste i kvislinga, spomenuo je i Janka Vukotića i ustvrdio da je on ubijen posle rata kao odmetnik, ne precizirajući ni kad je, ni gde to učinjeno.
Na Adžićevo pitanje da li je Krsto Popović "bio junak sa čijom je smrću umrla ili ubijena klasična, stara, tradicionalna, herojska Crna Gora i da li se za njega može reći da je bio poslednji crnogorski Mohikanac, principijelan i dosledan u svojim stavovima", ili kvisling, izdajnik i zločinac, što su mu, kako je kazao, "pripisivale brojne ideološki i na drugi način zaslepljene osobe",
Milatović je odgovorio da je sve to Adžićeva konstrukcija i da je "elementarno netačna tvrdnja da je s Krstovom smrću ubijena klasična, stara, tradicionalna i herojska Crna Gora":
- Klasična i herojska Crna Gora je ubijena tzv. Petrovdanskom skupštinom na Cetinju 12. jula 1941. godine kad je proglašena tzv. nezavisna Crna Gora pod protektoratom Italije - kazao je Milatović i dodao:
- Upoznajem Vas sa činjenicom da sam u tzv. Krstovoj državi, koja je obuhvatala i dio Nikšića, kao ilegalni omladinski rukovodilac-komunista u Broćancu kod Nikšića došao sa grupom skojevaca. Bilo je to u mjestu Orline. Tu sam se sastao sa jednim Pavićevićem. On je, kad je otišao sa sastanka, bio ubijen od strane Krstove vojske. Trojica Krstovih vojnika i aktivista iz tog kraja pokušala su i mene da ubiju. Oni su organizovali zasjedu da ubiju mene sa tom omladinskom grupom. Oni su bili iz Krstove organizacije, vojske, tzv. Krstove države. Dvojica su bila i poslije rata odmetnici. Jedan se prezivao Vukotić, a drugi Kraljević. Oni su bili kasnije likvidirani". (Ovdje su svakako u pitanju Janko Vukotić i Radoje Kraljević/ Napomena B.S).
