Vitez i junak, ili ubica dece?(5): Sramotno kolo u Ostrogu
Priča o pobuni i pohari Bjelopavlića je, ipak, mnogo kompleksnija i tragičnija od onoga što bi se na osnovu suvih i opštepoznatih istorijskih fakata moglo zaključiti. Ona ima moćne i duboke korene u narodnom predanju; njome su se, pored istoričara, bavili i mnogi književnici i publicisti, a svakako je najzanimljivije i najverodostojnije ono što je o tome događaju i njegovim akterima ostavio Tomo P. Oraovac, istoričar, pisac i političar, savremenik i veliki prijatelj jednog od glavnih aktera i vođa pobune u Bjelopavlićima, popa Rista Boškovića, vojvode i senatora crnogorskoga, zeta knjaza Danila i vojvode Mirka.
Pobuni je prethodio jedan događaj koji se zbio u Ostrogu o Trojičinu dne, 5. juna (po starom kalendaru) 1854. godine. Knjaz Danilo je sa pratnjom i svitom, sa francuskim konzulom u Skadru, Ekarom, kao posebnim gostom, stigao u Ostrog na veliki, trodnevni trojičindanski sabor, na kojem su se, kako piše Oraovac, po tradiciji, sem Crnogoraca okupljali i Hercegovci, Bosanci, Bokelji, Arbanasi i "staro-Srbijanci".
Narod se tu po tri dana veselio i kolo se pred donjim manastirom nije raspuštalo. Sem najuže, stalne pratnje perjanika, kao obezbjeđenje je došao i odred Katunjana pod komandom knjaževog brata Mirka, koji se ulogorio u obližnjim Pješivcima.
Zadivljen ljepotom crnogorske mladeži, knjaz Danilo je naredio da se izabere trideset najljepših devojaka i nevesta koje bi uveče oko vatre igrale kolo sa trideset njegovih perjanika, kako bi ukazao počast i pričinio užitak svojim gostima, pre svih francuskom konzulu. Za to je, izgleda, zadužio lično svog zeta, popa Rista Boškovića. Ovaj je to prihvatio, ne sluteći ništa rđavo, i pored ostalih, za kolo odredio i svoju ženu Janu, knjaževu sestru.
Uvreda
Pop Risto brzo okupio Bjelopavliće i sve im kazao šta se desilo. Po prilici, i neko drugi od glavara ispričao da se komandir perjanika, Jovan Vukotić, već falio kako su on i njegovi perjanici, na čelu sa knjazom, lijepo noć proveli u društvu nevjesta i đevojaka bjelopavlićkih. Čak se i grubo posprdivao da je poslije svega najveći problem ko će im gaće prati!
Kolo se uveče okupilo u dvorištu ispod donjeg manastira gde je naložena velika vatra jer drugog osvetljenja nije ni bilo. Oni rijetki koji su, sem knjaževe najuže pratnje i svite bili pozvani da gledaju kolo i uživaju u toj ljepoti, odmah su opazili da se tu igra neko drugo kolo, a posebno im je zapalo za oko kako knjaz ne smeće pogleda sa sestre Todora Kadića, Danice, koja je bila udata za popa Punišu Pavićevića, sina čuvenog junaka Baja Radovanova Pavićevića, a po ljepoti joj, kako je ostalo u predanju, nagorkinja vila nije bila ravna.
Vitez i junak, ili ubica dece?
(1): Gledaću da se proslavim zlom...
Šta se stvarno i kako te noći događalo u Ostrogu teško je reći i ni do danas nije sasvim razjašnjeno, a na veliku bruku i sramotu koju je počinio knjaz Danilo i njegova pratnja prva je izgleda ukazala knjaževa sestra Jana kada je u zoru došla u šator kod svoga muža, popa Rista Boškovića.
- Sjutri dan - piše Tomo Oraovac - kroz narod se pronijela strašna i sramotna riječ, kako je Jovan Mašanov Vukotić (jedan od knjaževih doglavnika i perjaničkih starješina, prim. B. S), po naravi proklet i zao čovjek, rekao - da je svaki ležao sa svojom, a on sa popadijom popa Jovana Radovića, da su ovo Katunjani učinili po naređenju knjaza Danila da se među Bjelopavlićima rode junca kao Katunjani.
Bekstvo na Cetinje
Knjaz Danilo je shvatio da je đavo odneo šalu tek kad je čuo da je i njegova sestra Jana protivu njega, da je i ona ispričala kakva je sramota počinjena te noći u ovoj velikoj svetinji, i kad je kod njega dotrčao Đuro Prelov Martinović, kapetan perjanički, i uzvikne:
- Bjež, Gospodare, eto puške pucaju i Bjelopavlići se na "ko je vitez" dozivaju, a vojvoda Risto ide iz Gornjeg manastira sa 500 Bjelopavlića da poubija sve nas卼br/>Samo zahvaljujući zaštiti vojske brata Mirka i noći koja je ubrzo nastupila knjaz je sa pratnjom i gostima uspio da preko Povije i Pješivaca, a zatim preko Lastve i Čeva uteče iz Ostroga i unese glavu na Cetinje. I umesto da prizna veliku grešku koju je počinio, da posluša senat i glavare koji su mu savetovali da mirnim putem likvidira ovaj nesrećni i žaljenja dostojni događaj, knjaz Danilo najprije upućuje Bjelopavlićima ono prijeteće i državnika nedostojno pismo, a potom naređuje svome bratu, vojvodi Mirku Petroviću i rođaku vojvodi Krcu Petroviću da sakupe svu crnogorsku vojsku i da krenu na Bjelopavliće, da ih pokore i kazne, a njemu na Cetinje dovedu nekoliko viđenijih Boškovića ili donesu njihove glave, neđu njima svakako i glavu njegovog zeta, popa Rista Boškovića.
Bjelopavlići su zatražili da pop Risto Bošković, kao vojvoda bjelopavlićki, vodeći starešina u plemenu i senator, zatraži objašnjenje lično od knjaza - da li je istina to što priča Jovan Vukotić. Ako nije, da za njega od knjaza zatraži smrtnu kaznu, vješanje, koja se ima izvršiti odmah tu pred manastirom, na očigled naroda i onih kojima je nanesena sramota. Dogovoreno je takođe, da, ukoliko knjaz ne udovolji njihovom zahtjevu, sami uzmu pravdu u ruke, da poubijaju i knjaza i sve Katunjane koji su mu došli u pratnji.
Knjaz Danilo, međutim, to nije uzeo za ozbiljno. Protumačio je to kao neslanu šalu Jovana Mašanova i sve sveo na onu narodnu "pas laje, vjetar nosi".
- Kad je tako, Gospodare, onda meni i Bjelopavlićima nema mjesta u tvojoj državi dok krvlju ne operemo naš vazda svijetli obraz - rekao, kako je zapisao Tomo Oraovac - pop Risto Bošković i pozvao Bjelopavliće na oružje.
