Vitez i junak, ili ubica dece? (3): Tragedija braće Điknića
Tragedija bjelopavlićkog junaka i plemenskog prvaka, Stevana Điknića, ipak je još karakterističnija od one koju je doživeo Filip Đurašković i još izrazitije govori dokle je knjaz Danilo i njegova verna senka, sledbenik njegovog nemilosrdnog apsolutizma ogrezlog u zločine, brat Mirko, bio spreman da ode u obračunima sa onima koji mu nisu bili po volji, koji su mu na bilo koji način protivurečili.
Stevan, iako siroče i posmrče, stasao u dobrog čoveka i junaka (nadmašio i svog uglednog oca koji mu je poginuo u Morači u boju sa Turcima) i kapetanski čin stekao na sablji i pušci, tako da ga je i Njegoš opevao u "Ogledalu srpskom".
Nije mu se, međutim, dopadao Zeko Mali, odnosno knjaz Danilo, i nije to ni krio - otvoreno je govorio i prvenstvo davao Peru Tomovu Petroviću. Knjaz nije takve trpeo i brzo je smislio kako da mu se osveti, da opameti i njega i druge.
Ljubomora prema Boškovićima
Knjazu Danilu i vojvodi Mirku je, inače, posebno bilo stalo da disciplinuju Bjelopavliće kao jedno od najmoćnijih i najuglednijih brđanskih plemena i pri tom im ništa nije značilo što im je sestra Jana bila udata na Orju Luku, za vojvodu popa Rista Boškovića. Bio je to prvi slučaj da jedna odiva iz dinastičke kuće ode i uda se za Crnogorca izvan Katunske nahije, ali je u pitanju bila plemićka kuća Boškovića, kuća kojoj je ruski carski dvor posebnom gramatom priznao plemstvo, što je i kod knjaza Danila i kod njegovog nasljednika, knjaza i kralja Nikole, izazivalo doživotnu ljubomoru.
Dva Stevanova sina, Gošo i Tiodor, bili su tek pristasali, ali već oglašeni kao hajduci i junaci bez mane i straha. Knjaz Danilo ih, međutim, oglasi krivima - da oni pored Turaka ubijaju i pljačkaju i Crnogorce, i osudi ih na smrt. No, valjalo je pohvatati takve gorske vukove pa se Danilo poslužio lukavstvom. Poslao je perjanika kod kapetana Toka Nikina Šaranovića i naredio da zakaže zbor Bjelopavlića kod crkve na Jelenku, računajući da će tu, ne sluteći nikakvo zlo, doći i sinovi Stevanovi.
Tako i bilo. Na zbor došli i Gošo i Tiodor i perjanici ih jedanak pohvatali, povezali i poveli tobož na kapetanski sud na Prentinoj glavici. A presuda se odmah znala: ko tamo krene, taj se neće glave nanositi niti živ doma vratiti...
Nisu ni Điknići: pobili obojicu pre suda jer su navodno pokušali da beže, a potom ih, po naređenju knjaza Danila i vojvode Mirka, obesili da vise za petnaest dana kao opomena svim ostalim Bjelopavlićima kako će proći oni koji su nepokorni i neverni gospodaru sa Cetinja. Za sve to vreme nije smeo da im priđe niko sem njihove ojađene majke.
Vitez i junak, ili ubica dece?
Dok su se svi njegovi prethodnici, pre svih Petar Prvi Petrović Njegoš, u svom vladanju ponajviše oslanjali na krst, kletve i molitve, Danilo je više verovao u mač, više se uzdao u silu i pesnicu, što mu je - razumljivo - donosilo velike nevolje i glavobolje i na unutrašnjem i na spoljnom planu. Svejedno, on je, ohrabren pre svega podrškom brata Mirka, na tome uporno istrajavao i, čini se, svaki put išao korak dalje i greznuo sve dublje.
Na unutrašnjem planu on od početka nije zarezivao nikoga, čak ni Senat, a kamoli narod do kojega su svi crnogorski vladari pre njega i te kako držali. Na spoljnom, stalno se navijao kako je kad koji vetar duvao i kako mu je kad čija naklonost bila potrebna. Shodno tome, i te kako se trudio da i svoje poteze unutar države valjano i ubjedljivo obrazloži i opravda pred onima do kojih mu je bilo stalo izvan granica Crne Gore (a za svoje kratke vladavine najduže je, sigurno i pod značajnim uticajem svoje supruge knjeginje Darinke, u ljubavi ostao sa Francuskom).
Sutra - Vitez i junak, ili ubica dece? (4): Pohara Pipera
Ocu naređeno da dotuče sina
A o tome koliko je knjaz Danilo išao daleko u svom samovlašću, kako su i koliko njegovu volju poštovali i slepo izvršavali i pojedini plemenski kapetani, govori i jedan primer iz Crmnice koji u svom feljtonu o Novici Ceroviću navodi Duka Londrović:
"Knjaz Danilo je tražio da se primjenjuje sve što je propisano u njegovom zakoniku. U tome mu je svesrdno pomagao i brat, vojvoda Mirko. Odstupiti se nije smjelo ni za dlaku. Zakon su u narodu primjenjivali plemenski kapetani, nastojeći da pri tome zadovolje volju knjaževu. U tome su neki išli tako daleko da je to danas teško shvatljivo", piše Duka Londrović i za primjer navodi tragediju iz jednog crmničkog sela:
"U tom selu, zbog nekih zađevica, došlo je do ubistva i bježanja u Tursku. Zbog "tojaganja", uvrijeđeni su ubili kapetana - popa Filipa Bokana. Ubice su pohvatane i zatvorene na Cetinju. Sud ih osudi na smrt. Kazna je trebalo da se izvrši u selu Bukoviku, gdje se zločin i dogodio. To naredi lično knjaz. Izvršenjem kazne po knjaževoj naredbi trebalo je da rukovodi tamošnji kapetan Milo Vojvodić.
Kapetan Vojvodić naredi da ubicu, Iva Lukića, ubije njegov rođeni brat, Nikola Lukić. Ovaj, pod silom i pritiskom, to mora uraditi! Prilikom izvršenja kazne, drugi osuđenik, Stanko Radača, nije bio do kraja dotučen već je još pokazivao znake života. Videći to, kapetan Milo Vojvodić uze od nekog prisutnog pušku i dade je Stankovom ocu Dragu, starcu od preko 80 godina. Kapetan naredi starom ocu da dotuče svog rođenog sina ili će i on biti ubijen! Pod pritiskom, stari Drago je morao povući oroz puške uperene u jedva živog sina. Drago je dva puta vukao za oroz, ali puška ne opali. Videći to, sin Stanko reče ocu: - Jadan, oče, nemoj me ti biti. Ima me ko biti i bez tebe. Vidiš da sam ubijen... Ojađeni Drago, pošto puška ne opali, reče kapetanu Vojvodiću: Kapetane, ti si božju prestupio, očima vidiš da puška neće iz ruku očinih pucati na svoje dijete... Videći to, kapetan drugima naredi te dotukoše Stanka Dragova."
