Rat i mir kapetana Amira Reka (10): Polumesec mu urezali u leđa
Još dok su nas (muslimanski vojnici) izvodili iz kuće, ja sam zapazio ispod puta jednu strmu čistinu, a onda dolje gusta šuma, i pomislio da bih se mogao spasiti kad bih uspio da se domognem šume - pamti zauvek te strašne trenutke Milivoje Čarapić.
Pucanj pored glave
Poslije, dok su nas batinali i mučili, dolazilo mi je da skočim i klisnem niz livadu. Nije me sprečavao i zadržavao strah, nijesam uopšte razmišljao o tome da li će me ubiti ili raniti, već o posledicama: šta će se dogoditi ako ostanem živ i uspijem da se domognem šume i pobjegnem, da li će na ostalima iskaliti bijes i zbog mene ubiti nekoga nedužnog.
Zbog svega toga me, ponavljam, nije uplašila ni ta breka zlotvora, ni klaparanje zatvarača na puškama, prosto sam poželio da se sve jednom i što brže svrši, pa kako bude. Zažmurio sam i čekao.
Puška grunu pored same glave. Za trenutak oglunuh, ne čujem ništa i od tada na desno uho uopšte slabije čujem, ali vidim da nema nikakvog bola. Ne otvaram oči, čuh još dvije puške, ali još ne znam da li su i Luki i Radoju pucali pored glave kao meni, jesam li ja slučajno ostao živ i zato što me nije pogodio ili su sve smislili da nas dodatno muče.
Daj mi testeru da se ubijem!
Teško mi je o svemu tome i da pričam, bojim se da sve to sada izgleda nevjerovatno, da neko može pomisliti kako ja tu nešto izmišljam i maštam, ali se u sve najmilije što imam i što mi je najsvetije mogu zakleti da je bilo ovako. Konačno, poslije te torture koju smo mi pojedini pretrpjeli, vratiše nas u kući, ali dolje u podrum. Oguglali mi potpuno na batine. To je takođe čudno i nevjerovatno, osjećaš užasni bol prvih desetak udaraca, a poslije se okameniš, nema bola, pretrneš i svejedno ti - a te udarali a milovali. Tako dok si vruć, dok ti je tijelo utrnulo i odrvenilo, ali muke su nastupile u toku noći, kad smo se ohladili. Tada su visnuli bolovi neizdrživi i proradile rane - ležimo na zemlji i ne možemo ničim mrdnuti, a noć prokleta, iako je ljeto, duga kao zimska, nikad da svane. Momir me u jedno doba prizva:
- Milivoje, svega ti živoga, de mi skini i dodaj onu žagu. On ugledao veliku ručnu testeru, domaćin je ostavio i namjestio na gredu:
- Ma, šta će ti žaga, dobro te vidjelo? - pitam ga ja.
- De mi je dodaj da se prikoljem, ne mogu više trpjeti bolove!
Jeste me te noći najmanje petnaest puta prizivao, molio i kumio svim i svačim da mu dodam testeru. A već o Radanu nesrećnom i da ne pričam kakve je on muke istrpio.
Rat i mir kapetana Amira Reka:
2. Znao sam samo za ljude i neljude
3. Život bio u Draganovim rukama
4. Hoćeš da ga ubiješ ti, ili ja?
Kasnije smo shvatili da je njima bilo važno da oni ostali koje su držali zatočene u kući pomisle da smo pobijeni jer nijesmo htjeli ništa da priznamo i otkrijemo, da je sve to bio manevar za zastrašivanje, da pokolebaju one koji možda nešto kriju i imaju da kažu.
Bilo je tu poslije svega, novih muka i zlostavljanja. Natrpati u usta lišće: jedi, majku ti četničku, da vidim kako brstiš lišće, ili nas natjerivalo da udaramo i tučemo jedan drugoga, a ako opazi da nijesi udario najjače što možeš, slijedi ti deset udaraca od njih.
Biju čim stignu i stalno po donjem dijelu tijela - nikako po glavi i obrazima, da se vidi i poznaje.
Dovedoše onda još dvojicu, tog mi rođaka Momira Čarapića, kojem su zbog nečeg neobjašnjivog i bezrazložnog bili posebno kivni, i Radana pokojnog Pljevaljčića.
Momiru, bio tada ljudina, imao više od sto kila, zavrnuše košulju i majicu i na leđima mu jedan nožem ucrta polumjesec i zvijezdu, a poslije su ga toliko tukli da je jedan na kraju izdro kolac iz ograde i počeo ga mlatiti kocem po nogama i leđima dok nije pao i nije više mogao stajati na nogama.
Radana pokojnog, imao je tada 32 godine, legoše potrbuške preko nekakve stare fučije (vrsta drvenog suda) i onda se jedan poče igrati nožem oko njegovih ušiju. Kama, ona prava, oštra sa obje strane kao žilet, a vrh joj kao igla. Poslije ga uveo u podrum kuće u kojoj su nas držali, probio mu tom kamom uho i zabio je u gredu pa ga ostavio tako da visi o gredi i krvari u strašnim mukama i bolovima...
Sudbina Marije Čarapić
Marija Čarapić je ostala na Bučju - sjeća se Milivoje Čarapić.
- Nije onog dana htjela da ide s nama. Ona, jadnica, nije bila psihički baš dobro, a imala, sirota, i neke ovce pa ostala da ih čuva, nije ni došla tog jutra pred školu. Ni dan-danas se ne zna gdje je i kako završila. Po nekim saznanjima, muslimani su je našli drugi ili treći dan pošto su nas odveli i pitali je da li u selu ima još Srba. Ona im navodno rekla da ima i počela da ih voda okolo i tobož pokazuje gdje su se Srbi sklonili, a, po prilici, ona se plašila da joj ovce ne zaplijene i potjeraju, pa je htjela samo da ih odvuče što dalje od ovaca. Nekome od tih je, kako se pričalo, dosadilo i kad je shvatio da ih ona vuče za nos, opalio i ubio je, ali joj braća nikad kosti nijesu našla.
Raskol u komandama
Moj otac tog drugog dana, kad je počelo mučenje nije bio tu već je po zori ponovo otišao u Čajniče da pokuša nekako da organizuje neku razmjenu, da vidi da li eventualno ima negdje drugo muslimana za koje bi nas mogli razmijeniti, ali je sve to palo u vodu i zbog toga je očigledno - mi smo to odmah shvatili - došlo do raskola između komande Višegradske i goraždanske brigade i tu više, izgleda nije mogao pomoći ni Amir Reko kojeg su, kako smo mnogo docnije doznali, i sklonili iz te priče, ljuti što nije dao da nas pobiju i Bučje "očiste" kako su tada čišćena i druga sela u dolini Drine, od Srba na jednoj, a od muslimana na drugoj strani.
