Ostroška zagonetka - blago Karađorđevića (2): Rasulo na aerodromu
Jedan od neposrednih svedoka burnih ostroških dana u proleće 1941. godine bio je i odavno već pokojni iguman ostroški Serafim Kašić, dugogodišnji smerni službenik ovog svetilišta, a potom i njegov upravitelj. On je iz rodnog Žitnića kod Drniša došao u Ostrog, tri godine pre Drugog svetskog rata, kao 14-godišnji dečak da uči monašku školu: - Upravitelj manastira - kazivao je svojevremeno iguman Serafim potpisniku ovih redaka - tada je bio izuzetno popularni i kod naroda omiljeni arhimandrit Leontije Mitrović, a čuvar ćivota Svetog Vasilija iguman Gerasim Čečur.
Doček za kralja
Jednoga dana, koliko se sjećam, bilo je to 13. aprila 1941, banu u Gornji manastir arhimandrit Leontije. Dođe nekako izjutra, ozbiljan i vidno uzbuđen: - A, djeco, sivi sokolovi, da se isprazne i lijepo očiste i namjeste one tri sobe u manastiru, imaćemo noćas na konaku stidne goste... Niko, naravno, ne smije ni pitati ko su gosti. Razletjeli se mi, ribamo podove, čistimo i uređujemo. U neko doba neko na kolima zaprežnim odozdo od Donjeg manastira doveze krevete na šušte i lijepe, nove dušeke i posteljinu. U sve tri sobe, a one su jedna iznad druge, namjestismo po jedan krevet.
Leontije stalno nadzire i naređuje šta i kako valja namjestiti. Najljepši krevet, sa onim finim mesinganim uzglavnicama, i posteljinu sa vezenim jastucima i čipkanim čaršavima u onu srednju sobu. Kad pred veče sve bi gotovo, Leontije nas prizva i okupi: - E, sad, djeco, idite te obucite najljepše i najnovije odežde jer će nam noćas na konak stići naš presvijetli kralj. Ratni požar nagnao sokola da spas potraži u ovim gredama i ovom svetom hramu...
Za čas sam zaboravio umor i neka silna i neopisiva radost me ispunila i ponijela do neba, a u sebi sam ponavljao molitvu: fala ti, Bože i Sveti Vasilije ostroški, kad mene grešnog raba božjega udostojiste da stisnem i cjelivam ruku presvijetloga kralja našega...
Uveliko je bila odmakla noć, karamlučna, ali topla i prijatna, prava proljećna, kad se dolje kod Donjeg manastira ukazaše dva svijetla i zaputiše ka Gornjem manastiru: - Evo ga! - uzbuđeno reče Leontije i poče da nas raspoređuje gdje će ko da čeka. Mene ostavi na samim ulaznim vratima u predvorje manastira, ostale redom, a on sam uđe u ćivot...
Četnik u Sloveniji
Evgenije Rupnik
Evgenije Rupnik bio je četnički vojvoda i komandant Odreda Bijeli orao, jedine četničke jedinice koja je, daleko od Srbije i komande jugoslovenske vojske u otadžbini, tokom celog Drugog svetskog rata delovala na tlu Slovenije i sačuvala se od bilo kakve kolaboracije sa okupatorom.
Rupnik mlađi se 1994. godine, nakon pola veka života u emigraciji, vratio u Srbiju. |
Dok su se ona dva svijetla odozdo, serpentinama uz strmu, šumovitu padinu, sporo približavala, ja sam stalno pokušavao da zamislim kako li to izgleda kralj i vježbao kako ću mu se što smjernije pokloniti. Prvi prispje krupan čovjek u uniformi. Drži baterijsku lampu u ruci i ne mogu mu čisto vidjeti lice. Prilazi nekako nepovjerljivo, mjeri me od glave do pete i onda tiho pita: - A, gde ti je otac Leontije?
Beg iz OstrogaKako postoje određene razlike oko toga kad je tačno kralj Petar Karađorđević stigao sa pratnjom i ljubavnicom Doli Najdanović u Ostrog i koliko se tu zadržao, hroničari se ne slažu ni oko toga kad je tačno pobegao iz zemlje. I po kazivanju igumana ostroškog Leontija Mitrovića, koje je zapisao Andrija Koprivica, i po sećanju igumana Serafima Kašića, a i po mnogim dokumentima i knjigama, on je u Ostrog prispeo 13. aprila, prekonačio u Gornjem manastiru i ujutro zorom produžio put Nikšića, gde se već oko podne na Kapinom polju ukrcao u avion i poleteo prema Grčkoj. Tog istog dana, 14. aprila, u Ostrog je stigao predsednik Vlade general Dušan Simović, a ministri i njihove porodice hitali su kolima od Pala prema Nikšiću, gde su pristizali gotovo do ponoći i smeštani u prostorije poljoprivredne škole na periferiji grada. Sutradan je počela i njihova evakuacija koja je trajala dva dana. |
Dok objašnjavam da on čeka pored svetih mošti Svetitelja, ispred mene minu sitna prilika u svijetlom mantilu i sa velikim kačketom na glavi. Minu bez riječi i naklona, a ja u čudu ne uspjeh ruku pružiti ni onom drugom pratiocu sa svijetlom koji se uljudno pozdravi i spomenu Boga... Znao sam da je kralj mlad, ali mi ni u snu nije bilo da je tako sitan i upotan, a pogotovu ne da se ne umije uljudno pozdraviti i ruku čovjeku pružiti...
Još dok je kralj sa pratiocima bio u ćivotu, oko manastira je zagušila vojska. Nas su sve preselili i smjestili u konak ispred manastira, čak i igumana Čečura i arhimandrita Leontija. Ujutro mi poranili na jutarnju molitvu, ali nas na ulazu dočeka straža: - Neka, preskočite jutros zvona i molitve, oprostiće Bog i Sveti Vasilije, da ne probudite njegovu svetlost kralja... Vratismo se natrag u konak i ne izlazimo više negdje do osam-devet sati. Onda mene kao najmlađeg poslaše da donesem vode.
Izađem bojažljivo i odmah vidim da nema straže na kapiji ispred manastira. Nema ni vojnika nigdje okolo. Uđem polako unutra. Ne čuje se niko. Ispenjem se na vrh prstiju do prve sobe - ona prazna. Tako i ostale, zijaju otvorena vrata, a unutra nigdje nikoga. Na stočiću u sobi u kojoj je spavao kralj otvorena "spomenica" i u njoj dosta nevješto, osnovačkim rukopisom napisano: 'Slava Ti i milost, Sveti Vasilije.
U ovim teškim danima pomozi mojoj junačkoj vojsci i mome ljubljenom narodu. Petar.' Tek mnogo kasnije saznali smo da su oni izgleda imali radio-stanicu i da su obaviješteni da je vojska pred kapitulacijom. Zato su tako na trku, kriomice, otišli iz Ostroga kako bi ugrabili da bezbjedno uzlete sa Kapinog polja kod Nikšića. Kralj Petar i njegova pratnja su tog 14. aprila 1941. godine prvi stigli na Kapino polje, na inprovizovani aerodrom, jedinu, kakvu-takvu slobodnu vazdušnu luku u Jugoslaviji, koju su tog jutra od njemačkih lovaca i bombardera čuvali gusti, niski oblaci.
O vremenu slomovratnog raspadanja i nestajanja jugoslovenske države, o bezglavoj bežaniji kralja i Vlade, haosu koji je tih tragičnih i zlodobnih aprilskih dana vladao na toj posnoj poljani pokraj Nikšića, poslednjoj slobodnoj stopi stare Jugoslavije, Radovan Kovačević, poznati novinar "Politike" je, u nedeljniku "Argument" od 7. oktobra 1994. godine, objavio zanimljivo kazivanje jednog tada još živog svedoka i neposrednog saučesnika te drame.
Reč je o Evgenu-Ženji Rupniku, mlađem sinu Lava Rupnika, poznatog starojugoslovenskog armijskog đenerala (koji je 1946. godine proglašen za ratnog zločinca i pogubljen u Ljubljani, prim. B.S). Evgenija je šestoaprilski rat 1941. godine zatekao na aerodromu u Mostaru kao pilota potporučnika Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva.
Dečak sa naočarima
Rasulo koje je zatekao i video tog 14. aprila na nikšićkom aerodromu, Rupnik mlađi je nazvao "kuplerajem": "Tog 14. aprila po podne pokušavam da odvučem neki avion do stajanke. Iskrsnu odjednom dečak, lepo odeven, sa crnim naočarima i ja mu doviknuh da se skloni. On posluša. Ubrzo stiže i pukovnik Vlajko Jevzić, moj starešina iz akademije i kaza mi da je to kralj. Tu su bila još i dva njegova ađutanta", sećao se Rupnik, koji negira da je sa kraljem tada bila i njegova ljubavnica Doli Najdanović. "Ne, osim pomenutih tu je bio još samo sluga sa tri mala nesesera...
Zatražili su onda od mene avion da se kralj prebaci do Grčke i ja ih to veče ukrcam. Imao sam vrlo malo hrane: konzervu, pomorandžu, keks, i to sam ponudio njegovom veličanstvu, ali odbio je. Lično sam mu ukrcao ona tri kovčežića i stavio ih u jedan pregradak: 'Veličanstvo, samo vi znate gde su', rekao sam mu. Tako su otišli, kralj prvim, a pratnja drugim avionom", svedočio je Evgenije Rupnik.
