125 godina od rođenja Iva Andrića (3): Lampa lampu mrzi
Sa svega 29 godina, Ivo Andrić je ušao u diplomatiju na velika vrata - postavljen je u poslanstvo Kraljevine Jugoslavije pri Vatikanu.
Potom je ranih dvadesetih godina prošlog veka službovao i u Bukureštu, Trstu, Gracu.
Iako je u ovom starom austrijskom gradu već postao vicekonzul, Ministarstvo spoljnih poslova mu je zapretilo otkazom jer nije imao diplomu fakulteta.
Trka za diplomom
Zato se Andrić vratio na studije i krunisao ih doktorskom tezom "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine".
Odbranio ju je 1924. godine na Filozofskom fakultetu u Gracu. Iako daleko od zavičaja, u njemu je i dalje crpeo nadahnuće, pa je u vreme napisao i objavio prve od svojih najboljih pripovetki, kao što su "Put Alije Đerzeleza", "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "U musafirhani", "Mara Milosnica".
U pesništvu, pak, i u ponašanju ugledao se na svoje tada već čuvene savremenike, pisce i diplomate Jovana Dučića i Milana Rakića.
- Rakić je bio najgospodstveniji čovek koga sam sreo. Sa kakvom je on samo gracioznošću pozdravljao prijatelje i poznanike na ulici - govorio je Andrić, ugledajući se na njega do kraja života.
U beogradski list "Politiku" kao saradnika Ivu Andrića je doveo pesnik Jovan Dučić, njegov učitelj u diplomatiji.
Dučić mu je govorio: "Vi ste talentovan mlad pisac, ostavite se tih efendija i fratara, pa se vratite Evropi. To je pravi svet".
Andrić ga, na sreću, nije poslušao, ali je posleratnom uredniku "Politike" Gojku Banoviću, na primedbu da je rado u delima opisivao fratre rekao: "Jednom su me pozvali da posetim jedan samostan, bojao sam se da neću tamo zateći ljude i stvari kako sam ih opisivao, i nisam otišao."
Mladi član Akademije
Na predlog istoričara i političara Slobodana Jovanovića, 1926. godine Andrić je primljen za člana Srpske kraljevske akademije. Iste godine postavljen je za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju, potom u Parizu.
U francuskoj prestonici bio je blizak koloniji jugoslovenskih slikara, među kojima je bio i njegov prijatelj Stojan Aralica. Jednom prilikom, na večeri na Monparnasu, Aralica je mu je pripovedao o mržnji i netrpeljivosti među slikarima, neljudskim pojavama među umetnicima, starim i mladim, a Ivo mu je rekao:
- E, moj Aralica, da dođete u Ministarstvo spoljnih poslova - tamo lampa lampu mrzi.
Daroviti se najjeftinije prodaju
Skoro sve slobodno vreme u Parizu mladi diplomata Ivo Andrić je provodio u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova, pripremajući se za pisanje "Travničke hronike", romana koji je smatrao svojim najboljim delom.
Tu je proučavao istorijsku građu o Bosni s početka 19. veka i čitao prepisku Pjera Davila, francuskog konzula u Travniku koji će mu postati i glavni lik u priči o bosanskim "konzulskim vremenima".
Pošto je premešten u Brisel da bude sekretar poslanstva, Andrić je 1930. godine postao i član stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda, budućim Ujedinjenim nacijama.
Tokom službovanja u diplomatiji, Andrić je u svoju čuvenu beležnicu, koju će kasnije objaviti kao "Znakovi pored puta", zabeležio i ovo: "Najjeftinije se prodaju daroviti i sposobni ljudi jer njih lukavi kupci najviše traže, a oni sami vrlo često nisu ni svesni svoje vrednosti.
Tu treba tražiti uzrok mnogim od velikih ličnih tragedija izuzetnih ljudi."
Do 1933, kada se vratio u Beograd, Ivi Andriću je objavljeno još nekoliko pripovedaka, mahom prikupljenih u zbirci "Anikina vremena".
Iste godine je dokazao poznatu privrženost jugoslovenstvu, koja mu je i pomogla u karijeri državnog izaslanika - odbio je poziv zagrebačkog profesora dr Mihovila Kombola da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike, i objasnio zašto: "Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši, meni bliski pesnici, samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju."
Sledeće godine Andrić je unapređen za savetnika visokog stepena Ministarstva inostranih poslova.
Krležina ćirilica
Ivu Andrića su za života često poredili sa hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom.
"Koliko Krleža ume u razgovoru da bude agresivan i neprijatan, toliko je Andrić jednostavan, uvek isti", zapisao je slovenački akademik Josip Vidmar. Na to je budući nobelovac odgovarao:
"Nismo mi fudbalski timovi, pa da imamo svoje navijače".
Ipak, pričao je anegdotu iz 1917. godine, kada se vratio iz austrougarskog zatočeništva i otišao kod slikara Ljube Babića.
Posetilac koji slikara ne nađe kod kuće ispisao bi ime na tabli. Na toj tabli našao sam zapisano: "Miroslav Krleža, ćirilicom".
Ćirilica je u Austrougarskoj bila zabranjena, a "Krleža je i to sredstvo iskoristio da izaziva, da se bori", objašnjavao je Andrić.
