125 godina od rođenja Iva Andrića (2): Nezvani neka ćute
x U danima koji su prethodili stvaranju Kraljevine SHS, Andrić je putem zagrebačkih "Novosti" oštro odgovorio na prve nesloge u državi koja još nije ni stvorena i pozvao na jedinstvo i razum
Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o atentatu na austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu, Ivo Andrić je spakovao svoje skromne studentske kofere i napustio Krakov. Nagon revolucionara vratio ga je u otadžbinu, na poprište istorije.
Čim je stigao u Split, uhapsila ga je austrijska policija i prosledila u mariborski zatvor. U mraku samice, "ponižen do skota", Andrić je pisao pesme u prozi koje će nekoliko godina kasnije sabrati u jedno od najmisaonijih dela jugoslovenske književnosti, "Eks ponto". Pošto je oslobođen, određeno mu je da stalno boravi u selu Ovčarevu i u Zenici, sve do 1917. godine.
Stecište hrvatske inteligencije
Zbog čestih bolesti pluća mladi Ivo Andrić je otišao na lečenje u Zagreb, u Bolnicu Milosrdnih sestara. Bilo je to čuveno stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu koji je vodila Austrija. Tu je, zajedno sa grofom Ivom Vojnovićem, piscem i "starinom na dobrom glasu koga su svi obožavali", dočekao opštu amnestiju od vojske.
Život uz pomoć dobrotvora
Volju za životom prognanom Andriću održavala je, na daljinu, zagrebačka prijateljica Evgenija Gojmerac, pišući mu nežna pisma o ljubavi, ali i o smrti. I dok joj bolešljivi Andrić otpisuje da ga Zagreb više neće videti, ni ne sluti da će ona otići pre njega. Čak joj šalje šaljivo pismo: "Javi se, tj. ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj da se javiš. Sjeti me se u testamentu...". Nije znao da je Evgenija već bila umrla od leukemije u svojoj 21. godini. Ubrzo ga je , u 24. godini, napustio i prijatelj, kolega po peru i revolucionarnim idejama Miloš Vidaković.
Od malih nogu Ivo Andrić je shvatio da njegova budućnost zavisi od dobrotvora. Zato mu je učtivost u ophođenju do kraja života ostala najznačajnija crta ponašanja. Maja Nižetić Čulić, splitska učiteljica sa kojom je drugovao više od pola veka, upoznala ga je 1914. godine u Splitu. "Sedeo je zajedno sa Vladimirom Čerinom, pesnikom, sinom jedincem, koji je imao imućnu porodicu u Solinu, i koji je Ivi omogućio boravak u ovom gradu. A Ivo je došao da se oporavi od bolesti", sećala se ova Splićanka.
Austrougarska monarhija se raspadala, u Rusiji su pobedili boljševici, a u Zagrebu je osnovano Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca sa jednim ciljem, državnim ujedinjenjem. Na poziv tog veća, srpske trupe su ušle u Zagreb, a 1. decembra 1918. godine na Terazijama u Beogradu proglašena je Kraljevina SHS. U danima koji su prethodili ujedinjenju, Andrić je u članku "Nezvani neka šute" u zagrebačkim "Novostima" oštro odgovorio na prve nesloge u državi koja još nije ni stvorena, i pozvao na jedinstvo i razum. Nezadovoljan raspoloženjem u Zagrebu, mladi pisac se obratio za pomoć svom dobrotvoru, profesoru Tugomiru Alaupoviću, koji je postao ministar u prvoj vladi nove države. Te, 1919. godine doneo je ključnu odluku - život će nastaviti u Beogradu. Ponovo zahvaljujući prijatelju, ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića, postao je sekretar u Ministarstvu vera.
125 godina od rođenja Iva Andrića:
Andrićeva pisma iz tog doba pokazuju da ga je Beograd srdačno dočekao. On se vrlo brzo i strastveno pridružio književnom životu prestonice. Družio se sa Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem i svim ostalim piscima koji su se okljupljali u salonu hotela Moskva, a najviše sa još jednim velikanom pisane reči, Milošem Crnjanskim. Sa njim je otpočeo prijateljstvo još u doba raspada Austrougarske, i kako su kasnije prepričavali njihovi savremenici, Andrić je smatrao da je "jedini bogomdani pisac među nama Crnjanski".
- Od svih nas bio je najmanje poročan. Nikad nije pio ni pušio. Nikome nije ostajao dužan. Često smo bili bez novca, ali on nikad nije hteo da pozajmljuje, da traži - divio se Andrić književnom geniju iz Banata.
Fra Ivo-beg
Upoznao se i sa Isidorom Sekulić, koja će ga kasnije, kad budu postali istinski prijatelji, nazvati fra Ivo-beg, zbog toga što je za svoja dela sve više tražio nadahnuća u mnogoverskoj Bosni. Osim toga, budući nobelovac se, baš kako se i očekivalo od njegovog opreznog karaktera, odupirao bilo kakvoj dogmi. Kako su kasnije tumačili poznavaoci njegovog dela, "plivao je onako kako su to prilike i vreme tražili. Imao je, u stvari, samo jedan cilj pred sobom, da u novoj sredini uspe".
Znakovi pored puta
Džepna beležnica Ive Andrića pretočena je u delo "Znakovi pored puta". U njoj je on, još kao mladić od nepunih 20 godina, zapisao i ovo: "Vi kažete, i neprestano ponavljate - sve što je zemaljsko, prolazno je i ništavno. Tome nas uče sva zemaljska dobra i uživanja. Dobro, kažem ja, verujem vam na reč, ali pustite me malo da se i sam u to uverim, uživajući bar nešto od tih slasti i dobara. Tada ću verovati bolje i čvršće u njihovu prolaznost."
