Srpski film kao izvinjenje Evropi
Razgovor u avionu sa nemačkim producentom Gabrijelom B. pokazao je da zapadni mediji i dalje brkaju politiku i umetnost, pa Kusturica nije dobar režiser jer je "Miloševićev čovek", a evropsku finansijsku podršku dobija ostvarenje o porno-filma iz Beograda.
Ne, nije to, pogriješili ste. Znam da ste pomislili da ću pisati o tome kako ga ne vole u Sarajevu. Ne, kroz ovaj tekst želim da prikažem koliko je mržnja prazan osjećaj i koliko poguban po čovjeka kojim ovlada.
Bilo je to u krajem novembra 2005. godine. Putovao sam u Solun na filmski festival. U sebi sam krio nadu početnika da će moj scenario, koji je već bio izabran među 12 vodećih, ući među pet najboljih i da ću dobiti novac za dalji rad na ostvarenju filma. Strahovao sam da ću imati neprilika zbog mog skromnog, skoro nikakvog poznavanja engleskog jezika i nadao se da će bar u avionu pored mene sjesti neko ko govori njemački.
Pročitajte još:
* Trebinje: Dali smo Kusturici svoje resurse za film
* Kusturica: Niko mi nije zabranio korišćenje oružja
* Sidran: Posvađao sam se sa Kustom
Nisam tada znao da na filmskim festivalima, kao uostalom i drugdje, vlada politika, odnosno politička korektnost, pa oni koji žele da prođu, moraju da igraju kako "gospodar" svira. Tako su za novac za razvoj scenarija, 10.000 evra, dobili Srđan Dragojević i Dimitrije Vojnov, za scenario "Doba nevinosti".
Kad je predsjednica žirija, prilično zbunjena njihovom pričom o porno-filima u Beogradu, pitala kakav je značaj njihovog filma jer je priča prilično bizarna. Dragojević je podigao kažiprst uvis i rekao: "Da, ali ovaj film je premijerno prikazan na dan zločina u Srebrenici."
Desilo se baš onako kako se ponekad dešava u mojim romanima. Elegantna ljepotica sa naočarima bez dioptrije sjela je pored mene i progovorila sa primjetnim švapskim naglaskom.
- U Solun, na odmor ili na festival? - upitala je smjestivši se.
- Na odmor - slagao sam.
- Znači, nećete na festival? I ja bih rado na odmor umjesto na festival.
- Vi ste glumica? - upitao sam, namjerno ne pitavši da li je ona režiser, scenarista ili producent, iako mi je predosjećaj govorio da producent sjedi pored mene.
- Ne, nisam, ja sam producent. Gabrijela B - rekla je pruživši mi meku ruku sa hladnim, kao beživotnim prstima. Na lice sam navukao najljepši osmijeh. Pored mene sjedi filmski producent, možda baš producent koji će mi pomoći da ostvarim san.
- Vi niste Švajcarac - upita aludirajući na to da smo se oboje ukrcali na avion u Cirihu.
- Ne, nisam, ja sam Srbin - rekoh prekasno se sjetivši da mi je moj prijatelj Sergej, čovjek sa kojim namjeravam da napravim film, rekao: 'U Solun idemo kao predstavnici Bosne i Hrvatske i bar tih pet dana u Solunu stisni zube i ne isturaj u prvi plan svoje srpstvo!'
- O, baš lijepo, ja imam dosta poznanika iz Beograda - reče Gabrijela veselo, iako na njenom licu zatitra sjena opreza.
- Nisam iz Beograda, ja sam iz Bosne.
- Upoznala sam jednog Srbina iz Bosne, Jovana Divjaka, baš zadnji put kad sam bila u Sarajevu.
- Nisam od te vrste - rekoh mračno i šansa da Gabrijela B. bude moj producent smanji se na minimum.
- Kako to mislite? - upita visoko izvivši obrve.
- Pajac, ja mislim da je on pajac koji dozvoljava da ga pokazuju kao pajaca.
- Znači, vama je bliži Kusturica? - upita dama pokazavši da je dobro upućena u našu blisku prošlost.
- Kusturica je dobar režiser, najbolji - odgovorih nedorečeno odmahnuvši rukom s namjerom da time pokažem kako je bolje da govorimo filmu nego o politici.
- On je Miloševićev čovjek - reče dama i lice nagrdi ružnom grimasom.
- Milošević je prošlost, a Kusturica je i dalje dobar režiser. Odakle vam ta ideja? - upitah uništavajući ovaj put svjesno ostatke šanse da Gabrijela B. bude producent mog filma.
- Za film "Podzemlje" je dobio novac od Miloševića.
- Opa, a ja bio ubijeđen da je glavni producent Baumgartner? Koliko znam, čovjek je završio u bolnici jer je "Podzemlje" bio finansijski fijasko - provocirao sam.
- Ne, ne, novac je dobio iz Beograda - bila je uporna Gabrijela.
- Ako bi to bilo istina, da li bi umanjilo vrijednost filma? - upitah je.
- Film i nije nešto posebno - reče Gabrijela samouvjereno, kao da je jedini živi ekspert za film.
- Molim, gledali ste film, jeste li ga razumjeli? - upitah zgranuto.
- Da, više puta. Pravila sam intervju sa Kusturicom, tada sam bila novinarka, ništa posebno.
- Čekajte, recite mi o čemu se radi u filmu.
- Dolče vita, ništa posebno.
Pročitajte još:
“Snimanje sa Kusturicom je kao san“
Kusturica: Lazarova je novinarski "pas rata"
Kusturica: Snimiću film o trgovini ljudskim organima na Kosovu
- Oooo - počeo sam samoglasnikom kojim ona često počinje rečenice. - Ako je za vas "Podzemlje" samo "dolče vita" (slatki život), onda stvarno ne znate o čemu govorite. U filmu je rečeno toliko toga što vi Evropljani ne znate i ne želite da znate. Kusturica je najbolji evropski režiser, srećom, ima onih koji to primjećuju za razliku od vas.
Ona prekide mučnu tišinu.
- Šta je to prikazano u "Podzemlju"?
- Sjećate li se početka, šta prikazuje, mislim na tri grada u koja ulaze Nijemci.
- Odlično se sjećam, glavni grad Slovenije, ne mogu da se sjetim kako se zove, pa Zagreb i Beograd - odgovori spremno kao učenik na ispitu.
- I posle toga dolazi "dolče vita"? Da, možda za Ljubljanu i Zagreb jer oni dočekuju naciste cvijećem i šampanjcem, ali ne i za Beograd, Beograd je sravnjen sa zemljom.
- To dokazuje da je Kusturica Miloševićev čovjek - zaključi ona svojom evropskom logikom, a meni kuva u stomaku.
- To što je Kusturica rekao istinu kako su Nijemci dočekani u Ljubljani i Zagrebu govori o njemu da je Miloševićev čovjek? Gospođo, pa gdje vam je osjećaj za realnost?
- Ipak, dobio je novac iz Beograda.
Dobio sam želju da pobjegnem, ali iza aviona nisam imao kuda, kao što nema kuda iz svoje kože koja mi je često tijesna zbog moje naravi da istjerujem istinu na čistac i onih koji misle da se istina uči u jeftinim dnevnim novinama.
- Uporno branite svoju istinu, hoćete li da čujete moju?
Klimnula je glavom, a ja sam zaboravio šta mi je rekao Sergej i šta mi je rekla moja supruga Milena, da se manem razgovora o ratu, politici i nepravdi koju su nam nanijeli zapadni mediji. Za tili čas sam je obasuo informacijama, počev od laži koju je lansirao Šaćirbej da je u logorima u kojim Srbi drže zarobljene muslimane došlo do pojave kanibalizma, pa do laži o 150.000 silovanih žena koju je lansirao Haris Silajdžić, a prenio "Frankfurter algemajne cajtung", tako da je uskoro preblijedjela.
- Stanite! Ne mogu, neću u to da povjerujem - zavapi evropski producent.
- A zašto, draga gospođo? - upitah svjestan da je i poslednja šansa da ona bude producent mog filma prokockana.
- Ja, ja ne smijem da mislim tako. Skoro sam imala nervni slom. Ako počnem da razmišljam tako, srušiće mi se svijet. Povjerovaću da je CIA organizovala 11. septembar i... da na kraju ne postoji demokratija... Ne mogu tako da razmišljam.
- Kako da ramišljate?
- Pa tako kao vi, mislim da je sve bila laž, da su nas lagali o vašem ratu.
- Znači, vama je lakše da vjerujete da je Kusturica dobio novac od Miloševića za snimanje filma "Podzemlje", nego da upotrijebite razum - upitah već pomalo strogo.
- Možda i nije, možda i nije Miloševićev čovjek, ali mislim njegova žena je veliki nacionalista.
Digao sam ruke od daljeg razgovora, nadam se da je jasno zbog čega. Sve i da sam uspio da dokažem da Kustiručina žena nije nacionalista, uzgred budi rečeno, nikad nisam čuo za njegovu ženu, ona bi vjerovatno rekla da je Kusturičin predak, neki još od prije prelaska na islam načinio grdne zločine nad Turcima ili bi našla neki novi razlog.
Ako bi prestala da vjeruje u ono što je do sada vjerovala, možda bi se probudila, a zadnji put kad je htjela da se probudi, doživjela je nervni slom.
Kao što je njoj lakše da vjeruje da je Kusturica loš jer mu je žena nacionalista, tako je zapadnoj Evropi lakše da vjeruje da smo počinili sva zla ovog svijeta. A pomenuo nisam, dama je o Kusturici čula sve najgore baš u Beogradu, u "naprednim krugovima".
Vjerujem da Emir, sad Nemanja Kusturica, i ne umire od želje da uđe u te "napredne beogradske krugove" u kojima gosti sa Zapada mogu da čuju sve najgore o njemu. On mirno gradi, bioskope, pozorišta, crkve, čitav grad na Mokroj Gori, a "napredna gospoda" ga povremeno ujedu za petu, njega za petu, a sebe za zadnjicu, kad čuju za neki njegov uspijeh.
