Pesme o otkinutom životu

Kroz druge najbolje vidimo sebe, kroz sebe najbolje i najistinskije sudimo o drugima, to je jedini put vrline i on se najbolje poznaje u jeziku. Tragovi koje tamo nalazimo su jedini istinski tragovi postojanja i po njima se trudi da hodi ovaj pesnik u svojim pesmama. Na taj način se vraća dug jeziku, narodu i poeziji, što je jedan isti dug i drugo ime istog poslanja.

Borivoj Rašua

Ovako je književni kritičar i urednik Petar V. Arbutina predstavio Borivoja Rašua (1957) i njegove pesme objavljene u zbirci "(S)krovište" u izdanju "Čigoja" štampe iz Beograda i uz pomoć Ministarstva kulture i informisanja Srbije.

Otkud ovaj politikolog, autor knjige "Čemu više Jugoslavija" (Beograd, 1996) i potpisnik zbornika "Republika Srpska Krajina" (Beograd, 1997) u pesničkim vodama?!

I zašto je, umesto od neke političke organizacije, kako su to mnogi očekivali, s obzirom na njegov angažman u Krajini, člansku kartu radije uzeo od Udruženja književnika Srbije?! Možda se deo odgovora nalazi u njegovoj pesmi "Želja", posvećenoj majci i ocu, a napisanoj, 5. avgusta 1997, dve godine nakon akcije "Oluja", koja se završava stihom: "Odmakle godine patnju čine većom/Svakim novim danom živjeti je teže/sad ne mogu ništa više zvati srećom/otkinuti život niko ne uveže."

U tom "otkinutom" životu Rašuo je objavio nekoliko pesničkih zbirki - "Ishodište", "Utočište", "Pribežište", "Snoviđenje", "Proviđenje", "Iskušenje", "Nedogled"... u kojima inspirisan stradanjem Srba pokušava da, kako to uočava Arbutina, sačuva jezik, pamćenje, savest, moral, melanholiju, setu, uspone padove, dobra i zla.

- Život je za Rašua prostor iskušenja, vreme koje više određuje očekivana smrt nego vitalnost življenja. Zato se vrlina vaspostavlja u odnosu na večnost, a ne u odnosu na karnevalsku stvarnost života - primetio je Arbutina.

A Rašuo peva: "Više nas je mrtvih nego u životu/ netragom nestasmo i pre kraja veka/ ispunismo sami propisanu kvotu/ne po mjeri Boga, već strašnog čoeka."

- Ceo misleći vek zaokuplja me ideja otkud to da je zlo nadmoćnije od dobra, kako to da se zlo sa dobrom poigrava i po pravilu ga nadigra. Tom mišlju zaposlio sam svoj um po "nagovoru" F. M. Dostojevskog još u ranoj mladosti, dugo mislio o tome i najzad domislio kao neku vrstu testamentalne ideje svog ukupnog mišljenja i pevanja. Zlo je od dobra moćnije možda i zato što zlo pre uoči dobro i ima tu odsudnu prednost prvog uočavanja, dok dobro u svom prepoznavanju i odmeravanju zla odviše kalkuliše, nema odlučnosti da ga prepozna kao takvo i da mu se suprotstavi - objašnjava Rašuo i ne krije da "oseća da je odužio svoj dug prema Tvorcu i jeziku". Bogu u meri kojom ga je obdario, a jeziku u obimu kojim ga je "razgovorio i raspevao".

Akademik Vladeta Jerotić smatra da Borivoj Rašuo, živeći sudbinu srpskog naroda i odlazeći iz svog kninskog kraja, pesnik koji s pravom tvrdi da u poeziji ne treba izbegavati ni svoj kraj, ni svoj jezik, ni svoje poreklo "jer u tom slučaju prestajemo da budemo svoji, a ne doprinosimo opštosti".

Konstatujući da "sedam knjiga ispevanih skoro u dahu, ne nastaju tek tako", Srba Ignjatović je, promovišući prošle godine Rašuina izabrana dela, ocenio da je reč "o pesniku iz plejade onih koji su umeli da u stare vrčeve uliju, kako se to metaforički kaže, novo vino".