Zaboravljena verovanja: Nekrštene duše
Deca koja umru nekrštena nisu imala mira na "onom" svetu, pa su, poput vampira, izlazila noću iz grobova i činila razna zla. Svaki kutak na Balkanu je gajio ovakva verovanja, a od malih pokojnika su strepeli najviše njegovi raniji ukućani.
Na jugu su ih nazivali samovile, judi i navijaci, a pripisivala im se moć da podešavaju poznati glas i njime dozivaju žene iz kuće, pa ako se neka prevari i odazove, verovalo se da će umreti.
Nekrštenci, kako su se obično nazivali u drugim, hrišćanskim krajevima, postaju, pričalo se, naročiti stvorovi koji nikako ne sede na jednom mestu, već večito lete noću, te satiru malu decu i materama oduzimaju mleko. Plašili su ih se i stočari, jer se verovalo da ovi mogu da oduzmu mleko ovcama i kozama. Pravoslavci su od nekrštenaca naročito čuvali decu koja su rođena u vreme tzv. nekrštenih dana, od Nove godine do Božića.
U Crnogorskom primorju, a u Boki Kotorskoj najviše, nekrštenu decu su nazivali macaruli. Oni su noću napadali živu decu, a za razliku od sličnih, kontinentalnih demona, kretali su se u društvu. "Svakom macarulu na vrh glave gori mala svijeća, a oni pliješu rukama i podvikuju". Sa macarulom je srodan macić, duša nekrštenog deteta koje se povampirilo.
Na dalmatinskim ostrvima kažu, kada se po noći vidi svetlost pred kućom, da su to tintilini, takođe duše umrlog nekrštenog deteta. Njima je glavni zadatak bio da živoj deci kopaju oči. Imali su i "rođake", zvane maljak i mačić, "ono dijete što ga matera pobaci, te se nekršteno zakopa". Te "mačiće" su ljudi viđali kao derišta u crvenim gaćicama sa kapicom na glavi i mamuzama na nogama. "Najdraže mu je jahati na puladiji (magarcima). Na koje god uzjaše, to krepa. Zato protiv toga meću se zapisi na mlade puljčiće, i na kome je taj zapis, na nje se ne svije usuditi uzjati maljak."
Mali zli duhovi šetali su i među kopnenim Hrvatima, samo što su se tamo nazivali nevidinčićima. Njih niko nije mogao da vidi osim onih koji su rođeni u čas kada su se oni obično pojavljivali. Oni koji su ih videli i čuli kažu da su nevidinčići svetla klupčad, velika kao dečija glava. Verovalo se, kad god bi koga od svoje pređašnje familije stigli, smrvili bi ih u prah, za kaznu što ih nisu krstili, i pustili ih bez mira na drugom svetu.
