Zaboravljena verovanja: Imena bez krsta
U nekim krajevima Balkana bilo je imena koja su čak bila zabranjena da se i dalje daju deci. Tako se u jednoj crnogorskoj pesmi sa kraja 18. veka veli: "Ah, da bi se to ime nemilo iz srpskoga roda istrebilo, što je istom moja želja živa, da se nitko Vukom ne naziva, Vukom, rekoh, ili Vukašinom, car ubicom ili car izdajicom."
Ovde su zbog rime zamenjene uloge, ali je i pored toga jasno da stihovi slikaju vekovno verovanje da je velikaš Vuk Branković izdao srpsku vojsku na Kosovu, a da je kralj Vukašin Mrnjavčević ubio poslednjeg srpskog cara Uroša Nejakog Nemanjića. Zato im je imena valjalo brisati iz narodnog rodoslova.
I u jednoj pripoveci pisca i istraživača običaja Vuka Vrčevića kazuje se kako su meštani Pobora na seoskom sudu našli da je izvesni njihov sumeštanin "Lazar Ivanov svemu selu skrivio što nije kao pravi junak u boj došao", pa su presudili "koji bi po danas nadio sinu ime Lazar, njegova se, da bog da, kuća iskopala od muških glava i na njegovoj kući svaka rđa kao na gvožđu uvijek počivala". Zbog ove kletve, utvrdio je Vrčević, u opštini poborskoj nigde nije postojalo ime Lazar.
Vuk Karadžić je putujući Hercegovinom i Crnom Gorom utvrdio da mnoga čeljad, muška i ženska, ima još po jedno ime osim krštenog. "Takvo se ime danas onamo zove nadimak. Nadimaka ima dvojakih. Jedni se nadjenu djetetu u kući kao od milosti, može biti još prije krštenja, a drugi poslije izvan kuće, ponajviše podsmijeha radi. Ljudi se ovijem prvijem nadimcima zovu, i pjevaju, i pišu, tako da se mnogima kršteno ime slabo zna izvan kuće i rodbine njihove, koji bi se po njemački zvali 'špicnamen, onamo slabo ima, jer niko ne da da mu se podsmijevaju".
Deci su se u krševitim predelima, kao i u Boki Kotorskoj, davala pre krštenja imena koja pojedina deca "po naravi" sobom donose: "Šuto, ako mu zadugo ne počne kosa na glavi nicati, Mrko, ako je mrkaste boje, Mrgud, ako te gleda namrgođena čela ispod očiju, Žutko, ako ima žutu kosu, Šuljo, oni, te malo kroz nos zbori." Osim ovih "imena bez krsta", kako ih naziva narod, bilo je dosta kuća u kojima su se muška deca zvala Turčin, što je značilo da još nisu krštena. Mnogima bi ovo ime zaostalo do kraja života, pa i pošto bi im pop na krštenju pravo ime stavio.
