Vek od rođenja književnog velikana (1): Sto godina samoće Branka Ćopića
Ko bi rekao da će mali plavooki nemirko iz Hašana, iz onog lepog krajolika pod Grmečom, postati najomiljeniji pisac Južnih Slovena? Pa svi oni koji znaju da se takva duša, golema i meka, i takve reči, zavodljive i živopisne, rađaju baš tamo gde se ukrštaju lički doseljenici i bandoglavi Krajišnici. Kraj ognjišta sa puno dece, sa pričljivim i dobrodušnim dedom i pripitim strikanom. U ratu i strahom od njega, u neprestanoj želji da se dohvati mesec, dok se on otima, izmiče i razgaljuje maštu.
Zato je neponovljivi Branko Ćopić govorio da ima dva zavičaja: Liku, postojbinu njegove majke Sofije i deda Rade, i Bosansku Krajinu.
"Roditelji mi potiču iz kraja odakle su svi Matavuljevi junaci... Tu na ličko-dalmatinskoj granici, odista živi jedinstven i čudan svijet. U mom podgrmečkom selu, taj svijet je pomiješan sa Kočićevim Krajišnicima i iz te lude veze - eto mene", locirao je svoju geografsku genetiku Ćopić.
Ti njegovi zavičaji, govorio je, bili su mu "osnovni kapital, literarni".
Đeda Rade razbudnik, svojim šeretskim likovima zasmejavao je sve posleratne mališane: i one što su stasavali kao ratna siročad i one što su im očevi napravili generalske i partijske karijere na novoj, dedinjskoj adresi.
Zbog Ćopićevih satira, ovim drugim umela je da zastane i knedla u grlu. Zagrcnuli su se više puta i drug Tito i drug Đido i drug Vlahović i cela partijska bulumenta, a iz straha i drugovi po peru. Njihovu izdaju Ćopić nikada nije preboleo. S osećanjem usamljenosti i duboke unutrašnje tuge "najzdraviji sin srpskog jezika", kako ga je u posmrtnom govoru opisao Matija Bećković, okončaće sebi ovozemaljski život. Možda tamo u nekoj nebeskoj bašti sljezove boje vida rane setnim prisećanjem na Nikoletinu Bursaća, poljara Lijana, Jovančeta, mačka Tošu, Ježurka Ježića, Jovandeku Babića, Pepu Bandića... Sve one neodoljive likove iz romana, priča i pesama koje je kraduckao od detinjstva, partizanske mladosti i posleratnog uzdizanja nove države i novog društva.
Na Vidovdan, kad je "pao"
Kada je rešio da se oženi Bogdankom Cicom Ilić, dečjim lekarom iz ugledne sarajevske porodice, izabrao je da na ludi kamen stane baš na Vidovdan. Kumovi su pokušali da ga odvrate od tog nauma, ali je on ostao uporan: "Na ovaj dan su pali brojni srpski junaci, pa nek padne i jedan Ćopić."
Ali sa suprugom nije odmah počeo da vodi zajednički život. Nekoliko meseci svak' je u svom vilajetu prenoćivao, dok se ne naviknu jedno na drugo.
Društva u kojem je Branko Ćopić bio najčitaniji i najpopularniji pisac, nagrađivan i slavljen, a opet proganjan, što stvarno, što u svojoj preosetljivoj bosanskoj glavi.
Godina na izmaku je godina u znaku Branka Ćopića, kada su svi što zbore srpski obeležili na ovaj ili onaj način vek od rođenja pisca jedinstvenog senzibiliteta. Čine to i braća po jeziku, pa se tako u Hrvatskoj snima animirani film prema motivima Brankove "Ježeve kućice".
Priča koja sledi je pokušaj "Vesti" da, hvatajući poslednju sedmicu odlazeće godine, oda počast "neprevaziđenom tipologu našeg seljaštva" i "vanrednom liričaru ljudske duše", kako je za Ćopića govorio Borislav Mihajlović.
U stvari, Ćopić je rođen neki mesec ranije, ali ga je u odsustvu oca Vida, koji je kao austrougarski podanik već bio na karpatskom bojištu, đed Rade upisao u knjige tek 1. januara 1915. Računica starine je bila sledeća: "Ako se i za godinu produži unukova regrutacija, možda će dotle već propasti Austrija i njegov Branko neće služiti ćesara..."
Imao je samo četiri godine kada mu je otac preminuo, a njegovo odrastanje prošlo je uz pričljivog đeda, strica Nidže, sestre Smiljke i brata Rajka. Brat i sestra poginuće u ratu pod petokrakom, koju je i sam pisac zadenuo od prvih dana bojevanja. Potresnu poemu "Grob u žitu", jednu od obaveznih u čitankama nekadašnjih osnovaca, Ćopić je posvetio upravo sestri partizanki, za koju su mu ratni drugovi rekli da je sahranjena negde u polju, međ' žitom.