Srpski mitovi i kultovi (13): Na grani od oblaka
U prvom izdanju Srpskog rječnika 1818. godine pod rečju vila, Vuk Karadžić je zapisao da "vile žive po velikim planinama i po kamenjarima oko voda. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku aljinu obučena, i dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose.
Vile nikom neće zla učiniti, dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivši na njihovo kolo, ili na večeru ili drukčije kako) onda ga različno nakaze: ustrijele ga u nogu ili ruku, u obje noge ili u obje ruke, ili u srce te odma umre". Verovatno zadovoljan ovim objašnjenjem vile i njene uloge u narodnom verovanju, Vuk je jednaki tekst zadržao i u konačnom izdanju Rječnika 1852. godine. Istovetan tekst se nalazi i u Vukovom neobjavljenom delu Život i običaji naroda srpskog. Začudno je da u tom svodnom tekstu Vuk nije iskoristio ni građu iz vlastitog Rječnika, onu koja je, na primer, sadržana pod rečima: vilenik, vilino sito, vilovan, vilovit, vilovnjak, vilovnjača, jasenak, Kotor, Sutorman.
Posestrime junaka
Prvobitnu prirodu i odlike vile uistinu je teško dokučiti. Tokom prohujalih vremena "vile su primile na sebe funkcije mnogih različitih ženskih demona: šumskih i poljskih, 'vodnih' i 'meteornih', manističkih i 'prirodnih'. Narodne umotvorine Srba znaju za vile oblakinje, planinkinje, zagorkinje, "vile iz gore", izvorkinje, brodarice. Narodne umotvorine katkad ističu kako vile vole da borave na raskršćima (mesto antičke boginje Hekate), a da se hrane na bunjištima. Po ovim poslednjim dvema odlikama vile nalikuju vešticama. Različnost međ vilama, koje svakojako vode poreklo od antičkih nimfi i nereida, uočena je i u starijim vremenima.
Po jednoj drevnoj podeli "gorske nimfe se zovu Orsade, šumske Driade, one što se sa šumama rađaju Amadriade, izvorske se zovu Naple ili Najade, morske, pak, Nereide". Drugi, sličan katalog vila napominje: "Nimfe koje nastanjuju gajeve zovu se Alseide, a one koje žive na drveću su Hamadriade, stanarke izvorskih voda su Najade i Hidriade, a od njih jedne su Krenide (izvorkinje), druge su Epipotamide (rečne nimfe); pastirske nimfe zovu se Epimelide, a gorske su Oreide i sve one njima srodne; one pak što žive na livadama zovu se Elejonomije." Rođenje i odgoj vila naznačeni su u narodnoj pesmi koja se u Risnu pevala u kolu o svadbi:
A mene vilu od gore,
Mene je gora rodila,
U zelen listak povila,
Jutrenja rosa padala,
Mene je vilu dojila.
Od gore vjetrić puvao,
Mene je vilu šikao,
To su mi bile dadije.
Vile vole da igraju u kolu i da se u igranju nadmeću sa ljudima, posebno sa mladićima. Postoje brojni toponimi u znak sećanja na vilinske igre: vilino kolo, vilje kolo, vilino vijalište, vilino igralište i sl. Vile mogu da budu pomoćnice i posestrime junaka, ako se sa njima lepo ophodi. Mogu biti ugrabljene, prisilno udate, mogu i decu sa smrtnikom izroditi, ali kad deca stasaju, osamostale se, "vila ljubovca" nalazi načina da se povrati svom vilinskom društvu. Osim nabrojanih funkcija, vile su i zaštitnice ratara i stoke; obezbeđuju i plodnost, posebno plodnost stoke.
Namćoraste, ali ne i zle
Vile u verovanju i umotvorinama srpskog naroda umnogome nalikuju drevnim antičkim božanstvima: nimfama, nereidama. Vile (vile izvorkinje, vile brodarice) jesu nesumnjivo posrednici između dva, paralelno postojeća sveta - "ovog" i "onog". Njima verovatno treba pridružiti i vile zagorkinje, odnosno planinkinje. Biće da i one jesu čuvari izvora. U nekim srpskim oblastima strah ili, možda tačnije, zazor od vila bio je nešto veći. Činjenica jeste da se u Južnoj Srbiji, na Skopskoj Crnoj Gori narod više plaši gneva samovila. Naglašavajući kako vile jesu nekad samo otelotvorene duše umrlih devojaka, narod ih je u nekim krajevima i oazama srpskim bitno približio alama, nosiocima gradonosnih i olujnih oblaka.
U porečju Drima i Radike samovile se optužuju i da napadaju porodilju i novorođenče u toku prvih četrdeset dana. Ipak, ukupno uzevši, vile u verovanju srpskoga naroda jesu namćoraste, ali ne i zle. Ako čovek ne prekrši neki od tabua: pristup vilinskom igralištu, vijalištu, izvoru ili reci, prostorima koje vila čuva - ona ga neće dirati. Kad dođe vreme odlaska sa ovoga sveta, vila će sa svojim jelenom (prenosiocem duša umrlih) povesti mrtvačko kolo sa "ovoga" na "onaj" svet. Iako, naglašeno čuva devičanstvo (zbog toga se prevashodno i bratimi sa junakom) može uspešno da obavi dužnost majke i u takvim slučajevima ona, kao i zmaj, pomaže poboljšanju kvaliteta poroda.
Međutim, vila nije ljubavnica. Kad prođe period dečjeg odrastanja i sazrevanja, kada deca brakom započinju novi život - ona je iznova u moći da bude slobodna. Na kraju valja naglasiti da je srpski narod vazda verovao kako se istinska sloboda može naći, ne u prebivalištu zmajeva, već u obitavalištu vila, u njihovom gradu koji nije "ni na nebu, ni na zemlji, već na grani od oblaka".
Krive za sušu
Zanimljivo je da se u narodnim umotvorinama, posebno u epskim pesmama, upravo vile optužuju za izazivanje strašne suše ("zaključavaju" izvore u planini, obično "devet izvora"). Čini se, da se razložno može pretpostaviti kako su nekoje epske pesme o sukobu junaka i vile izvorkinje bile sastavni deo sveukupnog dodolskog obreda za prizivanje kiše. Mislim da upravo u tome kontekstu treba iščitavati i tumačiti pesme tipa "Marko Kraljević i vila izvorkinja". Junak pobeđuje vilu, "otvara", "odbravljuje" izvore i time prekida period suše.
Rodile, zadojile...
Među najznačajnijim funkcijama vila u epskoj pesmi i drugim umotvorinama Srba navodi se da je vila rodila ili zadojila mnoge znamenite, uglavnom zmajevite junake (Marka Kraljevića, Miloša Obilića, Relju Bošnjanina, Banović Sekula, Dijete Grujicu, Ljuticu Bogdana itd. Da pomaže junaku, pobratimu u nevolji (Marku pomaže vila oblakinja u borbi protiv Muse Kesedžije). Obaveštava (kao božanski glasnik, ali i kao proročica) o onome što se dogodilo negde, ili o onome što će se dogoditi. U tom smislu pojavljuje se kao glasonoša smrti i nesreće, ali i kao vesnik nevolja.
