Od siročeta i monaha do bokserskog stručnjaka (1): Dobrićevići postali Bučaji
Ime Pavla Bučaja, "naturalizovanog" Budvanina, već četrdeset godina stoji u žiži, ne samo crnogorske sportske javnosti. Ovaj sedamdesettrogodišnji vedri čovek, krhke konstitucije i vatrenih očiju i pokreta, nekadašnji, ne baš preuspešni bokser u najlakšim kategorijama, slovi za utemeljivača boksa u Budvi i tvorca svojevrsne budvanske škole ove "plemenite veštine" koja je iznedrila brojne proslavljene majstore među konopcima.
Priča koja sledi je, ipak, tek delom posvećena sportskoj biografiji Pavla Bučaja, jer je prevagu dobila njegova životna storija do sedamdesetih godina prošlog veka, tragična sudbina njegove porodice i naročito njegove ujčevine, Vukotića iz Broćanca, odnosno sela Široka Ulica kod Nikšića, još jedno gorko, grozomorno svedočanstvo o strahoti i bezumlju koje donosi rat, optužba i protest protiv tog najmračnijeg i najtragičnijeg stanja u koje čovek može da zapadne.
Nastanili se trajno u Beogradu
Dobrićevići su prije Prvog svjetskog rata došli u Beograd iz nekog mjesta iz Hrvatske - počinje Pavle Bučaj sagu o svojoj porodici.
- Pošto nijesam zapamtio ni đeda ni oca, nije imao ko da mi kaže i nikad nijesam tačno utvrdio odakle, iz kog mjesta, iz kog kraja, ali, po svoj prilici, otuda su pobjegli zbog nečeg krupnog, nečeg što nije spominjano, što je čuvano kao velika i stroga tajna. Da li je u pitanju bila kakva krvna osveta ili šta slično - ne znam, ali nema sumnje da jeste nešto ozbiljno. Na to, uz ostalo, ukazuje i činjenica da su po dolasku u Beograd promijenili prezime Dobrićevići i prozvali se Bučaji. Nikad, takođe, nijesam doznao zašto su baš odabrali i opredijelili se za prezime Bučaj.
- Bili su, po svemu sudeći, jer su dosta imućni jer su na Zvezdari kupili kuću i trajno se nastanili u Beogradu.
Đed Dušan je u Prvom svjetskom ratu sa srpskom vojskom odstupao preko Albanije i potom poginuo na Solunskom frontu tako da je moj otac Andrija veoma mlad ostao siroče. U mladosti se negđe sreo sa Gojkom Stojčevićem, koji je u Beograd došao iz Slavonije, iz sela Kućanci, i postali su veliki i nerazdvojni prijatelji. On će, kao što je poznato, kasnije postati znameniti i sveti patrijarh srpski Pavle, a rođen je, i to je zanimljivo, istoga dana kad i moja majka Danica, 11. septembra 1914. godine, na dan naše krsne slave Usjekovanje glave Svetoga Jovana.
- Gojko Stojčević je iz Beograda otišao u Sarajevo na bogosloviju, a moj otac je ostao u Beogradu, upisao vojnu akademiju, postao gardijski oficir i dogurao do čina kapetana. Oženio se pred sami Drugi svjetski rat sa Danicom Vukotić, jednom od pet ćerki Ilije Vukotića iz Broćanca, odnosno iz Široke Ulice desetak kilometara udaljene od Nikšića, sa kojom se, izgleda, sreo i upoznao tokom ljetovanja u Dubrovniku. Tu je negđe planula velika ljubav koja je ubrzo krunisana brakom.
Dospeli na Kosmet
- Vjenčali su se u Beogradu, a kumovala im je Anka Barlovac koja je nekada bila dama na dvoru kralja Aleksandra. Poticala je iz jedne izuzetno bogate beogradske porodice - pola Knez Mihailove ulice je nekada bilo njihovo. Poslije Drugog svjetskog rata im je sve to konfiskovano, a kumi Anki su ostavili samo jedan mali stančić u kojem je živjela sve do pred kraj života. Dok je bila živa, po majčinom savjetu i želji posjetio sam je jednom u Beogradu, a ona će kasnije, pred samu smrt, otići u manastir Ćelije kod Valjeva i zamonašiti se - monaško ime joj je bilo Ksenija.
Tu se ubrzo i upokojila i sahranjena je pored manastira - to smo poslije doznali preko mitropolita Amfilohije, pa sam ja onda išao u Ćelije, posjetio njen grob i zapalili svijeću.
- Tu na Zvezdari mi se pred sami Drugi svjetski rat rodila starija sestra Vera koja je krštena uoči samog bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine i u knjigama piše da je to bilo zadnje kršteno dijete u staroj Jugoslaviji.
Nakon bombardovanja Beograda, nastao je, kao što je poznato, haos i opšta bježanija. Moj otac je, za razliku od mnogih vojnika i oficira bivše jugoslovenske vojske, uspio da izbjegne zarobljavanje i sa porodicom je pobjegao iz Beograda i nekako dospio na Kosmet. Skrasili su se u manastiru Dečani kao i još stotinak izbjeglih srpskih porodica koje su našle utočište u Dečanima i oko Dečana. Moji roditelji će tu ubrzo dobiti i drugo dijete, ćerku Nadu.
Odbranio Dečane
- Moji roditelji su ostali u Dečanima sve do jeseni 1944. godine, priča Bučaj.
- Kako sam saznao kasnije, dok sam ja tri godine boravio u Dečanima, moj otac je, negđe 1943. godine nekako doznao - ja pretpostavljam možda i zahvaljujući svom prezimenu koje zvuči kao da je albansko - da Šiptari, balisti namjeravaju da pobiju sve srpske porodice okupljenih oko Dečana i zapale i razore tu veliku srpsku svetinju. Organizovao je odmah odbranu. Pored ostalog, na velikoj manastirskoj kapiji je napravio tvrdo mitraljesko gnijezdo, a pomoćnik mu je bio i redenike mu držao Antonije Abramović, koji će, kao što je poznato, mnogo kasnije, devedesetih godina prošlog vijeka, postati vladika novoproglašene Crnogorske pravoslavne crkve.
U samom manastiru je, izgleda, ostao samo iguman Makarije Popović, koji je bio veliki prijatelj sa mojim ocem i nije htio da ga napusti i ostavi ni njega ni svetinju na nemilost zlikovcima i bezbožnicima, a svi ostali su se sklonili i u nekom zbjegu u okolini čekali taj "sudnji dan". Kad su jednog dana u suton napadači stigli i počeli da kopaju u temelj bedema oko manastira i pripremaju se da ga lagumaju, moj otac je iz utvrđenja otvorio vatru. Borba je trajala svu noć, a po nekim podacima koje sam čuo u samim Dečanima, prvenstveno od igumana Makarija, kad su se napadači, oni koji su preživjeli, pred zoru razbježali, na bojištu je, navodno, ostalo oko 60 leševa. Bilo kako bilo, tek manastir je odbranjen....
